Sarajevo, (IKA) – Tema siječanjskog broja mjesečnika “Svjetlo riječi” je “drugi”, u vezi koje urednik Ivan Šarčević svoje obraćanje čitateljima počinje pitanjima: ima li što ljepše od skladnih, prijateljskih odnosa, od međuljudskog poštivanja i ljubavi ili pak od nepodnošljive zatvorenosti u strah za sebe, ima li što ružnije od autistične ispravnosti koja okreće leđa bližnjima i od ograđivanja u privid samodostatnosti ili što odurnije od samodopadnih i brbljavih molitava koje preziru ljudska traženja, drugima zatvaraju pristup Nebu, i skreću unesrećene ljude na nepovratne duhovne stranputice? Isus je u više navrata pitao svoje učenike što govore ljudi o njemu kao i što njegovi učenici misle o njemu. Nije se radilo o pukim retoričkim pitanjima nego o nužnom sagledavanju samoga sebe u očima drugih. Isus je ozbiljno uzimao u obzir mišljenja drugih jer je o tome ovisila njegova poruka o Božjem kraljevstvu, čitava njegova misija među ljudima. Za razliku od većine svojih suvremenika, Isusu je bilo stalo i do sebe i do drugih. Bio je otvoren za ljude, gledao ih je i njihovim očima, drugačije od standardnih pogleda njegovih sunarodnjaka i suvremenika, ističe urednik.
Na temu broja, Ante Vučković u tekstu “Vjera, drugi i nasilje” nastoji približiti razmišljanje Emmanuela Levinasa koji je prije gotovo pedeset godina napisao tekst “Religija i tolerancija”. Možda nema težeg nesporazuma kada je u pitanja vjera od toga da ju se svrsta pod mnijenje. U nastavku se osvrće na “vjersku isključivost i toleranciju” i “kršćansku univerzalnost i toleranciju”. Vezano uz prvo, Vučković podsjeća kako Levinas poziva da pogledamo izbliza u srce religije i ondje opazimo suživot, prožetost tolerancije i vjerske isključenosti. Tamo gdje svi vide samo toleranciju ili isključenost, isključenost i spremnost na nasilje ili toleranciju i nenasilje, Levinas nas uči da skinemo naočale, protrljamo oči, otvorimo knjigu i pogledamo pobliže.
Uz drugo, Vučković ističe kako Levinas piše da je kršćanstvu tolerancija teža nego židovstvu, jer ono mora izići nakraj sa svojim univerzalnim zahtjevom i istodobno s otkrićem da se ne može univerzalirati. Nutarnji poriv naviještanja radosne vijesti je usmjeren prema svima, a svaki drugi smije tražiti da ga se pusti da bude drukčiji.
U nastavku, Marinko Pejić se kritički osvrće na jedinstvo kršćana, te ističe dvije velike prepreke u ostvarenju. Prva je vrlo stara i uvije ista: arhaični konfesionalizam, koji i ne želi ući u konstruktivni dijalog s drugima, jer je uvjeren u vlastitu superionost. Druga je negacija bilo kakvih teoloških argumenata i priželjkivanje nekakve zajedničke vjere bez obvezatnih sadržaja.
U rubrici “Božja djela u Bibliji” Josip Jozić piše na temu “Čisto a ne prazno srce”, Tomislav Kovač o kršćanima i muslimanima – partnerima na Božjem putu.
Sugovornik Svjetla riječi je istraživač ratnih zločina Mirsad Tokača. On ističe, kako je Istraživačko-dokumentacijski centar na čijem je čelu i koji radi na popisivanja žrtava rata pristupio tom poslu jer je bitno spriječiti pokušaj neodgovornog manipuliranja brojevima, odnosno licitaciju grubim procjenama. Svako zna koliko štete, čak i šezdeset godina nakon Drugog svjetskog rata proizvode manipulacije brojem ubijenih u bivšoj Jugoslaviji ili manipulacije brojem ubijenih u Jasenovcu. U razgovoru se posebno osvrće na prikupljene podatke o poginulim Hrvatima na području BiH, a posebno upozorava kako su Hrvati najveće žrtve demografskih gubitaka stanovništva. Pod tim podrazumijeva, osim ubijenih i nestalih, i raseljene osobe koje su napustile zemlju i niz drugih demografskih dimenzija.
U osvrtu na aktualnost u svijetu, Svjetlo riječi komentira referendum u Švicarskoj u vezi izgradnje minareta.
Svjetlo riječi donosi reportaže iz Novog Šehera, Kandije i Rame, kao i prilog o Hrvatskoj katoličkoj misiji u Krefeldu.
Ovaj broj ima i poseban prilog o bosanskim franjevcima u duhu 800. obljetnice franjevačke karizme.