Svojim socijalnim naukom Crkva izmučenom europskom kontinentu postavlja moralno pitanje njegove civilizacije

Gospodine kardinale,
poštovane dame i gospodo!

1. Ponajprije želim izraziti svoje iskreno zadovoljstvo zbog ovog Europskog skupa o socijalnom nauku Crkve, na kojem su se – po prvi puta – okupili profesori tog predmeta u nastojanju da otkriju najprikladnije načine kako bi se isti podučavao i širio. Zahvaljujem gospodinu kardinalu Rogeru Etchegarayu na ljubaznim riječima kojima mi je predstavio ovaj značajni događaj. Svoju zahvalu upućujem i mons. Angelu Scola, rektoru Papinskog lateranskog sveučilišta, kao i prof. Adrianu Bausola, rektoru Katoličkog sveučilišta Presvetog Srca, zbog djelatne suradnje koju su ponudili Papinskom Vijeću “Pravda i mir” u pripremi ovoga korisnog susreta, razlogu utjehe i nade.
Socijalni nauk Crkve predstavlja mi jednu od najgorljivijih briga, budući da sam uistinu svjestan koliko velikodušna i mjerodavna mora biti skrb svekolike Crkve u naviještanju Evanđelja života, pravde i solidarnosti čovjeku našeg doba.
Produbljujući razloge tog crkvenog zauzimanja, prikladno ste se zaustavili kako biste se spomenuli tridesete godišnjice enciklike Populorum progressio, mojega časnog prethodnika, Sluge Božjega Pavla VI., i desete obljetnice enciklike Sollecitudo rei socialis. Te dvije enciklike, njihovom zahtjevnom porukom, ostaju i dalje aktualnim i neizbježnim upozorenjem da se ne smije napustiti gradilište gdje se izgrađuje napredak cijelog čovjeka i svakog čovjeka, ne samo prema ekonomskim već i prema moralnim mjerilima.

2. U vašoj svakodnevnoj službi profesora socijalnog nauka Crkve puno se puta susrećete s učestalim pitanjem: “Na koji način treba predstaviti, u aktualnim povijesnim i uljudbenim prilikama, istinu povjerenu kršćanima?” Žurnost koja je danas sve jasnija i hitnija jest ona potrebe promicanja “nove evangelizacije”, “nove implantatio evangelica”, povezujući je također i sa socijalnim područjem. Papa Pavao II. poticao je, naime, na nadilaženje jaza između Evanđelja i kulture, putem inkulturacije vjere koja je u stanju – snagom Evanđelja – dosegnuti i promijeniti načela prosuđivanja, odlučujuće vrijednosti, smjernice mišljenja vlastitog svakom društvu. Središnja namjera, na poseban način aktualna ako razmotrimo europske prilike, bila je – obnovljenim poletom – usmjerena k jasnom očitovanju važnosti kršćanske vjere za povijest, kulturu i ljudski suživot.
Polazeći od Isusa Krista, jedinoga čovjekovog spasenja, moguće je jasno pokazati sveopću vrijednost vjere i kršćanske antropologije, kao i njihovo značenje za svako životno ozračje. Ljudskom je biću u Kristu ponuđeno posebno uosobljeno i solidarno tumačenje njegove stvarnosti otvorene transcendenciji.
Polazeći upravo od te antropologije, socijalni nauk Crkve može se ponuditi ne kao ideologija, ili “treći put”, sličan ostalim političkim i socijalnim prijedlozima, već baš kao posebna teološko-moralna spoznaja, koja svoj izvor ima u Bogu koji se objavljuje čovjeku (usp. Sollicitudo rei socialis, br.41). U toj tajni ona pronalazi neiscrpni izvor za tumačenje i usmjeravanje ljudskih zbivanja. Nova evangelizacija, na koju je pozvana svekolika Crkva, morat će dakle u sebi upotpuniti, punim pravom, socijalni nauk Crkve (usp. isto tamo), i tako doći do stupnja u kojem može prispjeti do europskih naroda te ih uključiti u isti, u konkretnosti njihovih problema i prilika.

2. Jedna druga perspektiva, s koje je razumljiva širina obzora vašeg obrazovnog nastojanja, koje se temelji na socijalnom nauku Crkve, jest ona koja se odnosi na kršćansku etiku.
U današnjoj kulturi suvremene Europe jaka je tendencija “privatiziranja” etike, kao i negiranja javne važnosti kršćanske moralne poruke. Socijalni nauk Crkve predstavlja, sam po sebi, odbacivanje takve privatizacije, jer jasno pokazuje istinske i odlučujuće društvene dimenzije vjere, pokazujući njezine etičke posljedice.
Kao što sam podsjetio u više prigoda, u perspektivi zacrtanoj socijalnim naukom Crkve nikad se ne smije odreći isticanja utemeljiteljske povezanosti čovječanstva s istinom i primatom etike nad politikom, ekonomijom i tehnologijom.
Preko svojega socijalnog nauka, Crkva tako pred europski kontinent, koji živi zamršeno i teško razdoblje na razini političke, ekonomske i društveno-organizacijske integracije, pitanje moralne kakvoće njezine civilizacije kao neizbježne pretpostavke za izgradnju istinske budućnosti mira, slobode i nade za svaki narod i naciju.

4. Pred tolikim i tako teškim izazovima aktualnog doba, Crkva, u svojem evangelizacijskom djelovanju, pozvana je razviti jako i trajno obrazovno djelovanje u korist društvenog zauzimanja. Uvjeren sam da ćete i vi tome pridonijeti vašim mjerodavnim prinosom, budući da to djelovanje svoje uporišno ustrojstvo ima u socijalnom nauku Crkve. U njezinome svjetlu bit će moguće pokazati kako potpuni smisao ljudskog i kršćanskog poziva uvijek podrazumijeva također socijalnu dimenziju. Na to jasno podsjeća Drugi vatikanski sabor, koji u Gaudium et spes izjavljuje: “Darovi su Duha različiti: dok jedne poziva da otvoreno svjedoče o svojoj želji za nebeskim obitavalištem i da živim čuvaju to svjedočanstvo u ljudskoj obitelji, druge zove da se posvete zemaljskom služenju ljudima pripremajući tom službom građu za nebesko kraljevstvo” (br. 38).
U toj perspektivi, obrazovanje na socijalno zauzimanje izgleda poput razvoja istinske kršćanske duhovnosti, pozvane po svojoj naravi na poticanje svekolikoga ljudskog djelovanja. Njezinim će bitnim čimbenikom biti nastojanje da se živi u dubokom jedinstvu između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, između molitve i djelatnosti. Na to se, doista, uvijek mora navraćati vaše podučavanje, dragi profesori socijalnog nauka Crkve. Vaš je prinos onaj koji sve više mora postajati – na usklađeni način – dijelom pastoralnog djelovanja kršćanske zajednice.

5. Prikladno obrazovanje za socijlano zauzimanje postavlja dvostruki i jedinstveni zahtjev: onaj o potpunom poznavanju socijalnog nauka Crkve s jedne strane; a s druge strane i onaj poznavanja razlučivanja – na konkretan način – utjecanja evanđeoske poruke na potpuno ostvarenje čovjeka u različitim uvjetima njegovog zemaljskog života. Takav dvostruki zahtjev na poseban je način jak uzme li se u obzir tematika razvoja kojom ste se vi bavili za vrijeme radova na vašem skupu. Naime, aktualni procesi ekonomske globalizacije, premda predstavljaju mnogostruke pozitivne aspekte, pokazuju također zabrinjavajuće tendencije da na rubu razvoja ostave najpotrebitije zemlje i čak čitava regionalna područja. Nadasve je svijet rada onaj koji se mora suočiti s posljedicama, (koje su često dramatične) ogromnih promjena u proizvodnji i raspodjeli dobara i ekonomskih usluga. Najpovlaštenije područje u procesima ekonomske globalizacije čini se da je upravo ono koje uobičajeno nazivamo “privatno” zbog njegova poduzetničkog dinamizma. Socijalni nauk Crkve priznaje mu zasigurno važnu ulogu u promicanju razvoja ali i istodobno podsjeća svakoga na odgovornosti da djeluje uvijek sa živom osjetljivošću prema vrijednostima zajedničkog dobra i društvene pravde. Nedostatak prikladnih struktura određivanja i usmjeravanja aktualnog procesa ekonomske na međunarodnoj razini smanjuje društvenu odgovornost ekonomskih djelatnika zaposlenih u takvom kontekstu. Stanje najsiromašnijih osoba i naroda poziva svakoga na prihvaćanje vlastitih odgovornosti kako bi se bez zadrške izgradili prikladni uvjeti istinskog razvoja za sve.
Narodi imaju pravo na razvoj: uostalom oblici organizacije ekonomskih, političkih i društvenih snaga kao i sama načela raspodjele rada koji su se do sada eksperimentirali potrebuju ponovno promišljanje i ispravke u službi prava na rad koje svatko ima u sklopu zajedničkog dobra. Papinsko vijeće “Pravda i mir” nastavlja oživljavati tu hitnu potrebu u razlučujućem dijalogu s mjerodavnim predstavnicima različitih ekonomskih i društvenih kategorija kao što su poduzetnici, ekonomisti, sindikalci, međunarodne organizacije, sveučilišni svijet.
I dok se zahvaljujem Predsjedniku i svim suradnicima ovog Papinskog vijeća za njihovo velikodušno posvećivanje, priželjkujem od srca da njihovo zauzimanje učinkovito pridonese širenju, u ljudskim zbivanjima, civilizacije ljubavi. Priželjkujem potom ovdje nazočnim profesorima da budu iskusni oblikovatelji novih naraštaja poduprti vjerom u Krista Otkupitelja svakog čovjeka i cijelog čovjeka trajnim dodirom s problematikama suvremenog doba zrelim pastoralnim iskustvom i razboritom upotrebom sredstava društvenog priopćivanja.
Neka Vas u Vašem radu podupire moj Blagoslov!