Tadeusz Mazowiecki o kršenju ljudskih prava u republikama Hrvatskoj i BiH

Rim, 28. 2. 1994. (IKA) – “Teško je opisati sve patnje zbog kršenja osnovnih prava čovjeka na različitim područjima bivše Jugoslavije. Uostalom, ni jedan opis ne bi bio dostatan”. Tako počinje izvještaj koji je na traženje pape Ivana Pavla II. poslije pet obilazaka ugroženih područja podnio posebni izaslanik Komisije za ljudska prava UN u bivšoj Jugoslaviji Tadeusz Mazowiecki, Komisiji “Pravda i mir” (Iustitia et pax), koja se sastala u Rimu radi pripravljanja Međunarodnog dana molitve za mir.
U daljem izvještaju posebnog izaslanika, Tadeusza Mazowieckoga, spominju se drastični primjeri kršenja temeljnih ljudskih prava. Tako navodi svoj susret u Zagrebu s jednom djevojkom iz Bosanske Dubice, koja mu je ispripovijedila kako joj je zaručnik ubijen pred njezinim očima nakon što je bio prisiljen iskopati svoj grob. “To je”, svjedoči Mazowiecki, “samo jedan primjer na koji se način provodi “etničko čišćenje” koje je poslije u Bosni postalo svršeni čin”. Spominje nezaboravnim i susret sa 3.000 zatočenika zloglasnog logora u Trnopolju, u staroj školskoj zgradi, bez hrane i lijekova. Potom ističe: “Nisam mogao odgovoriti ni hrvatskim ženama i majkama koje, za svake moje misije u ovim krajevima, očekuju od mene informacije o kojih tri tisuće nestalih, koji su bez dvojbe, već mrtvi, ali kojih sudbina ne može biti osvijetljena u sadašnjim uvjetima rata”. Izvješćujući o onome što je vidio, posebni izaslanik govori i o susretima s muslimanskim ženama u jednom izbjegličkom centru u Splitu, koje su također imale samo jednu želju: oslobođenje njihovih muževa koje su toga puta zarobili Hrvati u okolici Mostara. Mazowiecki koji je u prosincu 1993. pohodio Tuzlu, izvješćuje da tamo stiže samo 14 posto predviđene pomoći, te je, kaže,” zatekao veliku oskudicu svega, tako da su stanovnici u prosjeku izgubili 14 do 15 kilograma na težini. Stanje je još teže u opkoljenom Maglaju”. Posebno ističe da glede “etničkog čišćenja” ono nije, kao što se na početku rata vjerovalo, posljedica oružanog djelovanja, već je to cilj ovog rata. A taj se cilj postiže terorom nad stanovništvom, da bi napustilo područja koja se želi osvojiti. Potanko opisuje načine kako se taj teror nad pučanstvom provodi: “Dižu se u zrak i pale kuće, ranjava se i ubija stanovništvo, siluju žene i djevojke i prisiljavaju žitelji da se “svojevoljno” odreknu svoje zemlje, svojih imanja, svojih domova. Valja konstatirati da je ta politika “etničkog čišćenja,” koju poglavito provode srpske vojne i civilne vlasti u Bosni, u velikoj mjeri ostvarena”. “To se”, izvješćuje Mazovitecki, “naročito odnosi na exodus muslimanskog stanovništva. Ta je politika, također ostvarena i na hrvatskim područjima koja se nalaze pod kontrolom srpskih vlasti, a na koja se, unatoč međunarodnim odlukama, nije mogao vratiti ni jedan hrvatski stanovnik”. U tekstu izvješća još stoji da je u Bosni tri četvrtine pučanstva prisiljeno napustiti svoje domove i mjesto boravka. Ističe dalje “da, premda nevolja postoji na sve strane, istrebljenje najviše prijeti muslimanskom stanovništvu koje svakodnevno živi s osjećajem te prijetnje. Govoreći o brutalnim metodama kršenja prava čovjeka i o sukobima Hrvata i Muslimana, poglavito u Mostaru, Vitezu, i Ahmićima, Mazowiecki izvješćuje: “Premda ništa ne dopušta optužiti vlada Bosne i Hercegovine za preporuke takvih metoda, istina je da ta vlada ne kontrolira u potpunosti sve trupe pod svojim zapovjedništvom.”
“Premda se još uvijek pokušava ovaj rat prikazati vjerskim, uvjeren sam”, govori posebni izaslanik, “da ovaj rat nije vjerski, premda je istina da su razorene posebno džamije, ali i katoličke crkve”. “I pravoslavne su crkve”, tvrdi Mazowiecki, “bile na meti za oružanog sukoba u Hrvatskoj. Istina je, t da su za trajanja ratnog sukoba prognani mnogi svećenici i redovnici i da su katoličke redovnice bile žrtve silovanja. Takva brutalnost posljedica je toga što se poistovjećuje vjersko i nacionalno: Muslimani s islamom, Hrvati s katolištvom i Srbi s pravoslavljem. Stoga se iz tako proizašle mržnje razaraju sakralna zdanja i progone svećenici i redovnici, i to se ostvaruje više iz nacionalnih, nego vjerskih razloga”. Mazowiecki dalje piše kako je za svojih misija po Hrvatkoj i Bosni i Hercegovini susreo visoke islamske vjerske predstavnike, katoličke biskupe u Sarajevu i u Banjoj Luci, pravoslavne predstavnike i odgovorne u židovskoj zajednici, koja više nije brojna u Sarajevu. “Susreti s njima potvrdili su moje uvjerenje da taj rat uistinu nije vjerski sukob, premda ga se pokušava prikazati takvim u nekim političkim deklaracijama…” Ističe još kako lokalna sredstva priopćavanja, posebno ona utjecajna, imaju veoma zlokobnu ulogu u poticanju uzajamne mržnje, što se odnosi poglavito na srpske, a tvrdi, i hrvatske medije. “Naprotiv, međunarodna pomoć demokratskim i antiratnim sredinama u Srbiji, Hrvatskoj, pa čak i u Bosni je nedostatna,” tvrdi Mazowiecki.
O mogućem suživotu, Mazowiecki kaže da je na to pitanje teško odgovoriti poslije svega što se dogodilo. “Premda sam na terenu sa svojim suradnicima susreo i svjedočanstva pomoći i uzajamne potpore među Hrvatima, Srbima i Muslimanima”, svjedoči Mazowiecki. Zaključuje da je to stoga što su ti narodi unatoč težini njihove složene povijesti, povezani tisućama veza. “To su ipak pojedinačnni slučajevi, jer su kršenja osnovnih prava čovjeka, kao što su sigurnost života, svakodnevna stvarnost u Bosni i Hercegovini”. Na kraju izvješća ističe da je sigurno da su na ratnim područjima počinjeni ratni zločini i da su otkriveni tragovi pokolja, kao primjerice u Ovčari nedaleko od Vukovara, te da postoje i druga mjesta u kojima je izvršen pokolj. Međutim, Međunarodni sud koji je osnovan, sudit će ratnim zločincima, tek kad završi rat.
“Još postoje zarobljenički logori u kojima su zatočeni ljudi koji žive u nemogućim uvjetima i iskorišćuju se za najteže fizičke radove i opasne poslove na crti bojišta, u kojima mnogi gube živote” tvrdi Mazowiecki i dodaje da je skupina stručnjaka ustanovila da je silovano mnogo žena, među kojima brojne maloljetnice.”Svakako su najviše silovanja počinile srpske snage nad muslimanskim ženama u Bosni i Hercegovini. Ustanovljeno je da mjesne vlasti nisu zabranile ta nedjela te postoje očiti dokazi da su muslimanske, hrvatske i srpske žene ostajale dugo zarobljene i da su u tom razdoblju silovane u više navrata. Konstatirali su da je i silovanje instrument politike “etničkog čišćenja”. Posebni izaslanik u svom izvještaju navodi i druge nedaće i zla koja je vidio za svojih boravaka na ovim prostorima, počevši od otežane raspodjele humanitarne pomoći zbog brojnih kontrolnih točaka koje drže srpske i hrvatske snage u Bosni i Hercegovini. Tu ubraja i djelovanje snajperista, naročito u Sarajevu, što se također može smatrati ratnim zločinom, jer je cilj ubijanje civila, najčešće djece. “Unatoč požrtvovnosti onih koji pomažu, na prvom mjestu Crvenog križa, pripadnika Unprofora, Visokog komesarijata za izbjeglice i drugih humanitarnih organizacija, međunarona zajednica ipak nije uspjela spriječiti sve te brojne povrede ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. “Njihovi napori u opreci su s nemoći njihovih država i međunarodnih ustanova. Ta nemoć izaziva na tom terenu ogorčenje i osjećaj napuštenosti. Bosna je stavljena pred izbor između nastavka rata bez nade i prihvaćanja gotovih čina uslijed politike “etničkog čišćenja”. Mazowiecki zaključuje izvješće tvrdnjom da je u Europi i SAD-u nedostajalo političke volje da se poduzme odlučna akcija, koja bi prisilila na okončanje rata i zaustavljanje agresije i kršenja prava čovjeka. Završava konstatacijom da su se mehanizmi Ujedinjenih naroda pokazali neprilagođenima ispuniti tu zadaću.