Zagreb, (IKA) – Jedan od najvećih živućih protestantskih teologa prof. dr. Juergen Moltmann sa sveučilišta u Tuebingenu u Njemačkoj, održao je 20. svibnja u prostorijama Knjižnice i čitaonice “Bogdan Ogrizović” u Zagrebu predavanje o temi Nije li povjerenje dobro, a kontrola još bolja? – O slobodi i sigurnosti u “slobodnom” svijetu. Predavanje je održano u organizaciji Teološkog fakulteta “Matija Vlačić Ilirik”.
Predstavnike pojedinih kršćanskih Crkava, među kojima je bio i zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić, u ime Teološkog fakulteta “Matija Vlačić Ilirik”, pozdravila je dr. Lidija Matošević, prodekanica Fakulteta. Istaknula kako je u Moltmannovoj teologiji i danas toliko toga inspirativnoga, budući da je riječ o “velikoj teologiji” koja podrazumijeva kršćanski Credo, zaključila je.
Prof. Juergen Moltmann, kojemu je to bio prvi posjet Zagrebu, u svojemu se predavanju usredotočio na nekoliko bitnih pojmova i pitanja kao što su povezanost vjere i istine, stjecanje i ponovno uspostavljanje narušenoga povjerenja i to na osobnoj i političkoj razini te povjerenje u Boga.
Osvrnuvši se na Lenjinovu maksimu kako je “povjerenje dobro, a kontrola još bolja”, Moltmann se ukratko osvrnuo na sustavno provođenje kontrole kroz sigurnosne službe u bivšim sustavima. Takva je kontrola nužno vodila u stvaranje “sigurnosne države” koja razdire samu sebe “saplićući se u imaginarnim brojkama” budući da više nitko ne govori istinu. U tom se smislu postavljaju dva osnovna pitanja: ako bez kontrole nema povjerenja, možemo li vjerovati onomu koji kontrolira, te pitanje ako bez slobode nema sigurnosti, koja nam sigurnost može zajamčiti slobodu? U eshatološkom smislu, pojasnio je, povjerenje je životna atmosfera bez koje je čovjekov život nemoguć. U političkom, pak, smislu ustav je osnova temeljnoga povjerenja. Tu se Moltmann ponovno zapitao kvari li politika ljudski karakter, odgovorivši kako shvaćanje politike kao borbe za moć u kojoj se ne propituje sadržaj istine, već se propituje učinkovitost koja tomu može pridonijeti, što je vidljivo u svakom ratu u kojem je istina iskrivljena.
Govoreći, pak, o pitanju narušenoga i pokušaja ponovnoga uspostavljanja povjerenja, istaknuo je kako je to moguće ako slijedimo tri osnovna koraka. Najprije je potrebno priznati vlastitu krivnju što nas vodi k slobodi i istini, zatim se iskreno kajati za krivnju jer je “kajanje bez oprosta besplodno mučenje, a opraštanje grijeha otvara novu budućnost”, što nam uvelike pomaže da se okrenemo pravednosti. Slijedi potom izravnavanje štete odnosno ispravljanje pogrešaka. U konačnici, slijedi otpuštanje grijeha te uspostavljanje ponovnoga povjerenja i korak k novom početku, jer je “povjerenje koje nastaje kao posljedica obraćenja čvrsto, budući da je prošlo kroz faze iskrivljenoga povjerenja i na taj način je postalo vjerodostojnije”. Zato takvomu čovjeku “prije možemo vjerovati nego nekomu tko kaže da nikada nije pogriješio”. Isto tako, i problemi na političkoj razini mogu se riješiti uvođenjem mjera povjerenja ili mirovne politike, kao npr. u poslijeratnom razdoblju u Njemačkoj.

Na kraju, Moltmann se upitao kojemu Bogu možemo vjerovati s obzirom na to da danas svatko sebi stvara osobnoga boga, ustvrdivši da je istinski Bog “onaj koji nosi, Bog koji s nama skupa pati”, baš kao što je nekoć patio s izraelskim narodom oslobodivši ga na kraju od ropstva. Njegova je moć njegovo “svetrpljenje”, i stvaralačka moć kojom Bog čovjeka vodi kroz životne tjesnace. O Boga se zato možemo uprijeti kao čvrsti temelj našega življenja, zaključio je Moltmann.