Zagreb, (IKA) – Posljednje predavanje drugoga dana 57. teološko-pastoralnog tjedna, u srijedu 25. siječnja, s temom „Teologija danas i njezina uloga u hrvatskom društvu” održao je prof. dr. Ivica Raguž. U prvom dijelu predavanja osvrnuo se na današnje stanje teologije, koje je ocijenio bijednim, te je progovorio o nekim uzrocima takvoga stanja. Nije teško uočiti da danas živimo u teološki siromašnom vremenu. Teoloških rasprava gotovo da i nema, velikih teologa također nema, o velikim teološkim temama koje su nekoć zaokupljale teologiju, više ni spomena, upozorio je, te istaknuo kako to vrijedi za stanje teologije u Hrvatskoj, ali i općenito u svijetu.
Kao prvi uzrok toga stanja dr. Raguž vidi u određenoj naturalizaciji ili pelagijanizaciji kršćanske vjere. „Radi se o tomu da se kršćanska vjera više ne shvaća kao radikalna novost, kao novi Božji zahvat u povijest, kao novo Božje djelovanje spram ljudske naravi. Ljudska je narav danas postala glavno mjerilo i kriterij samoga kršćanstva”. Izlaz iz takve krize može biti jedino „ponovno uzimanje ozbiljno samoga Boga, svijeta vrhunaravi protiv naturalizirane vjere, naturalizirane teologije. Kršćanski život nije rezultat ili razvoj već postojećih snaga, nego zahvaćenost nečim što dolazi izvana, a to je sam Bog”.
Nadalje je ukazao na nestanak molitvenoga života iz područja teologije. Podsjetio je da je velika teologija, napose teologija 19. stoljeća i teologija između dvaju svjetskih ratova, izrasla iz molitvenoga života. „Ona se pojavila na mjestima ozbiljne molitve, osobne i zajedničke, liturgije. Izrasla je iz rigorizma kršćanske vjere. Zato je ona bila tako moćna i snažna, nadahnjujuća. I kako su teolozi prestajali moliti, tako je teologija postajala sve siromašnijom”, ustvrdio je. Stoga izlaz iz bijednoga stanja teologije mora biti ponovno ozbiljan molitveni život, kao i liturgijski život teologa, ali i svih vjernika. Kako kršćanstvo nije naturalna religija, ona zahtijeva nadilaženje samoga sebe, svojega prirodnog postojanja, a to se događa upravo u molitvi i liturgiji, podsjetio je predavač.
Kao jedan od razloga bijednoga stanja teologije istaknuo je i njezinu laicizaciju. Podsjetio je kako se danas teologija zbog raznih razloga, negdje i pastoralnog karaktera prepušta vjernicima laicima. Upozorio je kako je negdje dolazi do izražaja i određena naivnost Crkve, jer se smatra da će Crkva postati otvorenijom, razumljivijom, demokratičnijom, da će se uvođenjem laika u mnoge nekoć kleričke službe samim time poboljšati život Crkve. „No danas, umjesto klerikalizacije Crkve svjedoci smo sve veće laicizacije Crkve, a tako i teologije. Teologija se po toj laicizaciji nužno gubi, postaje laičkom, naturalnom, jer vjernici laici po svojem načinu življenja žive ovosvjetski, njihov je poziv da Božju riječ primaju od hijerarhije, da ju kao takvu žive i donose u svijet, u sva područja ovoga svijeta”. Teologija će se moći ponovno obnoviti i postati istinskom teologijom: unutar ozračja gdje se teologija neće studirati zbog zanimanja; unutar ozračja u kojemu se žive evanđeoski savjeti; unutar ozračja svete kršćanske ludosti koja podrazumijeva potpunu, marijansku predanost za Krista, posvijestio je predavač.
U drugom dijelu predavanja dr. Raguž je govorio o ulozi teologije za kulturu dijaloga i pomirenja u hrvatskom društvu. S gledišta kršćanske vjere, nema dijaloga i pomirenja tamo gdje nema uopće svijesti o grijehu, tamo gdje čovjek nije spreman priznati grijehe i pokajati se za njih. Nema kulture dijaloga i pomirenja bez milosti, bez sposobnosti za pozitivnost. „Teologija treba stvoriti ozračje u kojemu će se Crkva osloboditi alternative koja danas, čini se, isključivo vlada u hrvatskom društvu: tko je ljevičar, liberalan, tko čini odmak od nacionalnoga, nužno mora biti protiv Crkve. Ili, također obratno, tko je desničar, tko zastupa konzervativne političke stavove, taj nužno ima i želi potporu od Crkve. Imajući u vidu ono vrhunaravno ozračje teologije i Crkve, mišljenja smo da u Crkvi treba biti takvo ozračje u kojem će vladati neka vrsta svete ravnodušnosti spram lijevih i desnih, koja proizlazi iz vlastitoga poslanja Crkve, a ono podrazumijeva da Crkva treba biti prvenstveno Kristova, da se prvenstveno treba baviti Kristom, a ne ovozemaljskim stvarnostima. Spram lijevih i desnih, spram cijeloga društvenoga i političkoga sustava, Crkva treba biti uvijek ona koja će društvu stalno nuditi istodobno i konzervativnost i revoluciju. Ili, drukčije rečeno, katolik u društvu nikad ne djeluje jednostrano, jednoznačno, njegovo se djelovanje uvijek kreće u kršćanskim paradoksima”.
U svom poniznom djelovanju Crkva se snažnom antikleričkom i liberalnom tradicijom treba ophoditi bez nekakva nostalgičnog očekivanja, a onda i često agresivnoga forsiranja tobože prirodnoga savezništva hrvatske nacije i Katoličke Crkve, savezništva hrvatskoga društva i Crkve i njezina nauka. Teologija treba uvijek iznova podsjećati Crkvu da se vjera ne može dokazati, ona ne počiva na dokazima. To znači da se crkveni nauk ne smije i ne treba agresivno i grčevito dokazivati. Zapravo, to agresivno i grčevito dokazivanje samo je dokaz da to nije navještaj u Kristovu duhu. U nemirno društvo Crkva je pozvana unositi Kristov mir. To je mir koji dolazi od Boga koji se objavio u Isusu Kristu, to je mir vrhunaravi, mir odozgo, mir koji čovjek ne može sam proizvesti nego treba primiti kao dar. To je mir koji donosi nemir, jer zahtijeva obraćenje, promjenu vlastitoga života. To je također mir koji nema potrebe za vidljivom spektakularnošću, mir koji ne buči po ulicama ovoga svijeta. To je mir koji nevidljivo i nenametljivo djeluje, on iznutra mijenja čovjeka, cijelo društvo: i lijeve i desne, i staro i mlado, i veliko i malo. Crkva naviješta Kristov mir, ali uvijek u znaku križa, zaključio je dr. Raguž.