O navedenoj temi je govorio don Bruno Cipro, svećenik Župe svetog Luke Evanđeliste, u talijanskoj regiji Calabriji s bogatim pastoralnim iskustvom, pa i onog desetogodišnjeg egzorcista. U sklopu predavanja mogle su se saznati mnogi zanimljivi podatci vezano za Torinsko platno, ili točnije rečeno, sindon (sveto platno), kako glasi grčki izraz za fino platno od lana ili svile korišteno za pokrov. Simultani prijevod izlaganja predavača s talijanskog na hrvatski jezik vodio je Mario Gerić, vikar za pastoral Riječke nadbiskupije i ravnatelj Metropolitanskog pastoralnog instituta. Tribini je nazočio i riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić, koji je tijekom predavanja pomogao u prijevodu i svojim znanjem talijanskog jezika. Moderatorica tribine bila je predstojnica Metropolitanskog pastoralnog instituta, dr. sc. Natalija Bogović.

„Sveto platno svjedoči o ljubavi koju je Isus Krist imao za nas. On je arheološki artefakt koji je najviše proučavan“, naglasio je don Bruno Cipro na početku tribine. Kopiju svetoga platna vjernicu su mogli pogledati izloženu u Velikoj dvorani Nadbiskupskog ordinarijata. Kopija je pojačana kontrastom kako bi se prednja strana sa strane lica i leđa jasnije vidjela. Originalno sveto platno je svjetlije, no zato je slika na njemu manje jasno vidljiva. „Slika prikazuje čovjeka koji je bio okrunjen trnovom krunom, koji je bio raspet, bičevan i proboden kopljem. U to sveto platno je bilo omotano Kristovo tijelo prije uskrsnuća. Iako Crkva ne drži to platno istinom vjere, papa Pavao VI. ga je proglasio ikonom Kristove muke. Ni jedno znanstveno istraživanje nije potvrdilo da se ne radi o ikoni Kristove muke“, rekao je predavač.

Sveto platno je istraživano 1988. godine metodom C-14 ugljika, što je pokazalo da su određeni dijelovi svetoga platna kasnije datacije, odnosno da potječu iz 13. stoljeća. U opisanoj metodologiji istraživanja, složenost se pokazala odmah na početku. „Uzeta su tri komadića platna s ruba svetog platna i podijeljena među znanstvenicima koji nisu znali otkuda potječe uzorak kojeg su istraživali. Djeliće platna istraživala su tri laboratorija u Oxfordu, Arizoni i Zürichu koja su dale svoje konačne zaključke o razlici od tristo godina između djelića, što su bili pogrešni rezultati. To nije bila prvi puta da su rezultati datiranja platna pogrešni, jer datirati platno nije lako zbog prisutnosti mikroorganizama. Čak se tvrdi da je sredina platna ‘najmlađi’ dio platna, zbog snage radijacije koja je uzrokovala navedeni učinak. Institut za istraživanje u Italiji je uspio pokazati uzorak svetoga platna na razini od četiri milimetra“, pojasnio je pokušaje istraživanja svetog platna don Cipro.

U povijesnom pregledu od pronalaska svetog platna do danas, don Bruno Cipro je istaknuo da je navedeni prvi put bio u posjedu u 14. stoljeću od strane viteza Geoffreda di Charnyja. „Vitez di Charny, francuski vitez, zastavnik, i njegova supruga su ga darovali kanoničkom kaptolu crkve u Lireyu 1357. godine. Godine 1578. dospio je u Torino.“ Obitelj je došla do svetog platna posredstvom templarskih izvora s kojima su vitez di Charny i supruga bili povezani. Platno je opstalo kroz određene nemile događaje poput požara 1534. godine u kapeli gdje je bilo pohranjeno. O tome je don Cipro rekao: „Na naborima su vidljivi tragovi požara. Proučavajući ih, vidimo da je sveto platno bilo čuvano i zamotano. Časne sestre su nadomjestile spaljene krajeve, te je platno pojačano novim slojem. Hodočašćem na inicijativu Karla Boromejskog iz Milana, platno je preneseno u Torino gdje je ponovno pretrpjelo požar 1597. godine kada je kapela u kojoj je bilo potpuno izgorjela. Sveto platno je nakon toga sačuvano, dok u spomenutom požaru nije stradalo.“ Izazovi za platno ne prestaju, jer slika na platnu blijedi. O toj relikviji Ivan Pavao II., rekao je: „To je neobična i tajanstvena relikvija, svjedočanstvo Kristove muke smrti i uskrsnuća.“ . U 12. stoljeću u Mađarskoj je nastao dokument o Isusovu ukopu i detaljima tkanja svetog platna, tako da postoje i raniji spisi o njemu od onih prethodno spomenutih.

Tragovi o svetom platnu spominju se u evanđeljima, posebno u Ivanovom Evanđelju (usp. Iv 20, 3-9) i Matejevom Evanđelju (usp. Mt 27, 57- 61), gdje se govori o uskrsnuću. „Izvještaj iz Evanđelja po Ivanu govori o ulasku učenika u grob koji su vidjeli povoje u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. Osoba koja je bila umotana u sveto platno nije ga skinula, već prošla kroz njega. U Matejevom Evanđelju se pak govori o svetom platnu kao ‘čistom platnu’ (bez miješanja elemenata biljnog i životinjskog podrijetla, što odgovara židovskim propisima ukopa), znači platnu biljnog porijekla, točnije lana. Takvo platno mogla si je priuštiti bogatija osoba, poput Josipa iz Arimateje. O platnu svjedoče i nebiblijski tekstovi. Njime su se bavili i crkveni oci. Primjerice, Euzebije Cezarejski govori o štovanju platna praznovjernog porijekla i idolatrije. U Cezareju se nalazi prvi povijesni dokaz štovanja Kristove ikone u prikazu žene iz evanđelja koja je ozdravila od krvarenja, što je pripisano Veroniki, koja je obrisala Isusovo lice rupcem, ne skandalizirajući se od krvi.“

Utvrđivanjem prostornog porijekla platna, ustanovilo se da je platno u postotku od 55,7 % porijeklom s Bliskog Istoka, no velik dio postotka otpada i na porijeklo iz Indije, 38,7% jer se platno iz Indije koristilo u obredima Velikog svećenika za židovski blagdan Jom Kipur. O fascinantnoj vezi porijekla platna, spomenutih obreda i Isusove žrtve na križu, don Cipro je naveo: „Za blagdan Jom Kipur, Veliki je svećenik oblačio platno od čistog lana porijeklom iz Indije. Isusova posljednja riječ na križu: “Mašarem!” odnosno “Dovršeno (dobro) je” riječi su i Velikog svećenika kod žrtvovanja janjeta bez mane na isti blagdan. Položaj Isusovih ruku koji je vidljiv na platnu, s desnom rukom na lijevoj govori o simbolici potpune pravednosti onoga koji je u platno bio umotan. Sve ovo svjedoči o spasenjskoj krvnoj žrtvi Isusa za nas.“ Nakon izlaganja, uslijedila je kratka rasprava prisutnih.