Zagreb, (IKA) – Novi ciklus javnih tribina “Teološki četvrtak” u organizaciji izdavačke kuće “Kršćanska sadašnjost” započeo je u četvrtak 31. listopada u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu. Prva u nizu tema bila je “Kršćanstvo i sloboda” u povodu 1700. obljetnice “Milanskoga edikta”.

Govoreći u uvodu o povijesnim okolnostima doc. dr. Slavko Slišković s katedre crkvene povijesti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu istaknuo je kako izjednačujući kršćanstvo s ostalim religijama u Rimskom carstvu, a osobito s osobnim podupiranjem kršćanske vjeroispovijesti Konstantin je ostavio neizbrisiv trag na licu Crkve. Naizgled, rutinski, birokratski akt igrao je ulogu kao malo koji zakon prije i poslije njega. Međutim, ne smijemo ga gledati, rekao je Slišković, izvan povijesnog konteksta. Kolokvijalno nazvan “Milanski edikt” samo je središnja točka jednog procesa koji je započeo znatno prije 313., a tom godinom nije završio. Nadalje, podsjetio je kako je tim aktom uspostavljen partnerski odnos u kojem je car dobio osjećaj brige za Crkvu, a s druge strane Crkva je preuzela odgovornost za cjelinu svijeta od koje više nije bježala.
Posebno bitna je odluka Konstantinova da prijestolnicu prenese u novi Rim, Konstantinopolis, jer je prema ondašnjem pravnom običaju Rim bio tamo gdje se nalazio car, te je tako spasio grčko-rimsku tradiciju kada je Rim pao pod naletom barbara. Prijenosom prijestolnice u Bizant, Istočnu je Crkvu Konstantin snažno povezao s carskom vlašću, dok je Zapadnoj ostavio veću slobodu djelovanja, ali i odgovornost za svjetovna gibanja, zbog čega su se onda rimski biskupi počeli osjećati i crkvenim i civilnim predvodnicima zapadnoga kršćanstva.

Događaj od prije 1700 godina svakako još uvijek izaziva različite interpretacije, ali njegove plodove uživamo i danas, no cijena slobode koju je Crkva postigla također se još uvijek otplaćuje. Svakako treba naglasiti, kako kažu pojedini povjesničari, da Konstantin nije zaglavni kamen Crkve, nego Isus Krist, i mada je Milanski edikt bio prijelomni trenutak u povijesti on nije prelomio identitet Crkve. No, potrebno je sjetiti ga se i obilježiti ga, kako bi i mi danas na obzorju povijesti mogli vidjeti poruku “u ovom ćeš znaku pobijediti”, zaključio je Slišković.

S pravnog gledišta o Milanskom ediktu govorio je doc. dr. Ivan Milotić s Katedre Rimskog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uvodno je naglasio kako se nerijetko zaboravlja da je Milanski edikt bio pravni akt. On do nas ne dopire kao pravni akt, odnosno carska konstitucija, nego dopire posredstvom Laktancijeva svjedočanstva i gdje on proznim stilom prepričava jedan tekst koji je u biti pravni akt, pojasnio je Milotić. Govoreći o činjenici da se Milanski edikt dovodi u svezu s pojmom slobode, upozorio je, kako samom pojmu slobode moramo pristupiti sa zadrškom, jer to nije onaj pojam kakav se javlja u Europi u 18. st. ili kakvog ga mi poznamo iz 20. st.
Pravno proklamiranje slobode kršćanstva nije bila neka novost, rekao je, te podsjetio na pouzdana svjedočanstva da je car Konstantin 306. godine donio jedan edikt koji je sadržajno bio istovjetan Milanskom ediktu, no uvažavajući činjenicu tetrarhije da pravni akti koje je donosio svaki od tetrarha pojedinačno nije vrijedio univerzalno u carstvu nego samo na njegovu području, tako i taj Konstantinov akt kojem je kršćanstvu dodijeljena ne samo sloboda ispovijedanja religije, nego i povrat imovine, bio je ograničen na zapadne provincije koje su bile domena njegove vlasti kao tetrarha.
Nasuprot njemu, Milanski edikt jest univerzalni pravni akt, kako teritorijalno, tako i personalno.
No, razlog njegova donošenja usmjeren je isključivo na Istok. Milanskim ediktom na Zapadu Crkva nije dobila ništa novo što nije imala od 306. godine, međutim donesen je da bi se kršćanima priznala pravna sposobnost. Stoga je u različitim dijelovima carstva imao različit učinak. Na Istoku potpuna afirmacija kršćanstva, na Zapadu se nastavlja pravni kontinuitet. Rezimirajući sadržaj samoga edikta, Milotić naglasio je kako on donosi usklađivanje egzistencije kršćanstva rimskim javnim poretkom, tj. da biti kršćanin nije protivno rimskom javnom poretku. Nadalje, ukida protukršćanske propise te propisuje načelo jednakoga tretmana, što znači da će i ostale religije imati isti tretman kao i kršćanstvo.
Na kraju izlaganja dr. Milotić naglasio je kako su posljedice Milanskog edikta velike. One su kulturne, što se ponajprije očituje u gradnji crkava. Karakteristična je i nova regulativa na području otpuštanja robova iz ropstva. Konstantin donosi propis po kojem uspostavlja ono što mi danas zovemo vojne kapelanije, tj. propisuje da svaka legija mora imati šator za vršenje bogoslužja i jednu osobu koja će vršiti bogoslužje za vojnike kršćane. Nedjelju proglašava neradnim danom, štiti se ustanova braka, zabranjuje se praksa izlaganja djece, uvodi praksu da na štitovima vojnika moraju biti kristogrami. To su posljedice, ali one ne pronalaze svoj normativni temelj u Milanskome ediktu, rekao je Milotić.