Zagreb, (IKA) – Mjesečna tribina „Teološki četvrtak” u organizaciji Kršćanske sadašnjosti u četvrtak, 19. svibnja u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu imala je temu „Markantun de Dominis – Dokle seže izgon iz sjećanja?”.
Uvodeći u tribinu, Anton Šuljić je rekao kako se ovim želi reflektirati ne samo na prošla vremena, nego naprosto na činjenicu da je Markantun de Dominis (1560.-1624.) u našem narodu ostao relativno malo poznat, gotovo pa nepoznat. Stoga se ovim na jedan pregledan način želi približiti toga velikana, znanstvenika i biskupa osuđenog kao heretika, te u konačnici spaljenom.
Prof. Miljenko Domijan, Rabljanin, povjesničar umjetnosti i dugogodišnji glavni konzervator Ministarstva kulture RH predstavio De Dominisov život u kontekstu vremena u kojem je živio.
Izlaganje pratila je prezentacija s nizom ilustracija vezanih upravo uz De Dominisovo vrijeme, što je dalo dodatnu vrijednost, te prisutnima pomoglo da se još više užive u lik i djelo ovoga velikana i doba u kojem je živio i stvarao.
Domijan je uvodno pojasnio da je gotovo osjećao obvezu da se predstavi de Dominisov život, ali i okolnosti koje su određivale taj život koje su i političke i socijalne, i teološke, unutar i van crkvene okolnosti, što je u konačnici formiralo vrlo osebujan život. Krenuo je od opisa samoga Raba i obitelji de Dominisa koja se osobito spominje u 13. stoljeću. U tom je kontekstu ukazao i na istraživanja, te naglasio kako se njegova obitelj ustvari zvala Domnianić. Ta plemićka obitelj od srednjeg vijeka dala je bilježnike, zemljoposjednike, biskupe. Biskup Ivan bio je suradnik pape Pija II., a Antun senjski biskup koga je naslijedio sam Markantun. De Dominis rano djetinjstvo provodi u hrvatskom kolegiju u Loretu, a potom u Novellari postaje član Družbe Isusove. Studij nastavlja u Veroni, ali usporedno već predaje neke prirodoznanstvene predmete. Potom u Padovi studira i doktorira teologiju, nastavlja predavanjem prirodoznanstvenih predmeta, ali se i bavi prirodoznanstvenim istraživanjima. On je prvi koji je prepoznao karakter duge i kako nastaje, a bavio se i temom plime i oseke koje je pravilno procijenio. Naime, prepoznao je da magnetske sile Mjeseca i Sunca uzrokuju plimu i oseku. Kao prekretnicu u životu de Dominisa prof. Domijan je istaknuo osvajanje Klisa od strane Turaka. Tu je predvodeći uskočke čete 1596. poginuo njegov stric Antun. De Dominis izlazi iz Družbe Isusove, te odlazi u Rim, a potom biva imenovan senjskim biskupom, i to zato što je znao hrvatski, za razliku od drugih kandidata. U nastavku je predavač opisao probleme koji su zatekli biskupa de Dominisa, poglavito one vezane uz uskoke, zbog čega je naposljetku pobjegao u Rim. Nakon smrti splitskog nadbiskupa Domenica Foconija, na zamolbu Splitskoga kaptola i Gradskoga vijeća preporukom, papa Klement VIII. imenuje ga njegovim nasljednikom.
Prof. Domijan je istaknuo kako je de Dominis proširio splitsku katedralu, nekadašnji mauzolej. Unatoč sukobima s mjesnim klerom, stječe veliki ugled, jer je za vrijeme kuge koja je harala Splitom i u kojoj je od oko 3 900 stanovnika umrlo njih 2 000 ostao u gradu s oboljelima i pomagao. U Splitu de Dominis piše i svoje životno djelo „De republica ecclesiastica” u kojem se zalaže za dijalog unutar Crkava i njihovo ujedinjenje što ga čini pretečom ekumenizma, no piše i kritizira Crkvu, te mu papa Pavao V. sugerira da se odrekne stolice splitskoga nadbiskupa, što u konačnici čini 1616. Odlazi u Veneciju, a potom planira bijeg u Englesku, no s idejom ujedinjenja Crkava. Predavač je naglasio kako se de Dominis nikada nije odrekao katoličanstva. U Londonu je dočekan s najvećim počastima, a osobno ga dočekuje i ugošćuje nadbiskup Canterburyja. Na Cambridgeu mu je dodijeljen doktorat teologije, te je tako postao prvi Hrvat koji je na nekom engleskom sveučilištu dobio tu titulu. U Engleskoj je na latinski preveo i objavio povijest Tridentskog sabora Paola Sarpija. Prof. Domijan je istaknuo kako je de Dominis bio impresioniran prvom Crkvom i prvim crkvenim ocima, a sv. Ciprijan mu je bio uzor. Zalagao se za kolegijalitet biskupa, što je legalizirano na Drugom vatikanskom koncilu. Stoga možemo reći da je on u tom vidu bio svojevrstan „prorok”.
Na poziv pape Grgura XV. unatoč odgovaranjima u Engleskoj, vraća se u Rim, gdje je po dolasku na papinsku stolicu Urbana VIII. najvećeg pape protureformacije bio utamničen, te je 8. rujna 1624. umro u Castel Sant Angelo, po službenoj verziji od upale pluća. Od prosinca iste godine do završetka postupka lijes mu je čuvan u samostanu Svetih Apostola. Proglas o njegovoj krivnji donesen je u crkvi Santa Maria sopra Minerva, te je izvješen na svim rimskim crkvama. Po odredbi njegov leš je zajedno s njegovim djelima, portretima i slikama spaljen na Campo di Fiori, a pepeo bačen u Tiber.
Na kraju predavanja prof. Domijan je još jednom podsjetio na de Dominisove riječi: „Ja nemam drugog utočišta osim Boga. Ja sam katolik”, a za njega biti katolik značilo je biti pripadnik opće vjere. Također je istaknuo kako je Josip Turčinović upozoravao na neke njegove pogreške u tumačenjima ekleziologije, no rekao je „kad bi bilo novoga suda, pred sudište ne bi više mogao izaći on sam bez svojih sudaca”. Domijan je zaključio kako je najzaslužniji za otkrivanje de Dominisa Ante Maletić koji je započeo s objavljivanjem njegovih djela, no nažalost u tome ga je prekinula smrt.

Nastavljajući se na prethodnika prof. Anton Šuljić progovorio je o recepciji Markantuna de Dominisa u Katoličkoj Crkvi danas, odnosno kako ga percipira katolička teologija i hijerarhija.
Niti nakon 390 godina u Crkvi u kojoj je nikao, djelovao i u kojoj je umro, a koja ga je osudila i spalila, u službenim instancijama nije učinjen značajniji pomak barem u ublaživanju osude koja prekriva njegov lik i djelo, rekao je Šuljić. Govoreći o samom odnosu domaće crkvene javnosti prema de Dominisu, Šuljić je iznio mišljenje kako je „odnos bolji nego prije stotinjak godina kada je uglavnom bio prepušten predrasudama i često neutemeljenim i strastvenim kritikama”.
Otkrivao ga je koliko je umio i uspio Franjo Rački i pridonosio da se taj teolog i znanstvenik otme pepelu koji je prekrivao i njegovu osobu i njegovo djelo. Jednako tako njegove je tragove slijedio i Šime Ljubić, a u novije vrijeme o njemu su s dosta simpatija i znanja pisala dvojica teologa dr. Josip Turčinović i akademik Ivan Golub.
Turčinović i u pogledu de Dominisa predstavlja onu maticu teološke katoličke misli koja se usuđuje pomicati granice, ne mireći se s predrasudama i vrednovati stečevine, Golub iznoseći činjenice i bacajući evanđeoski snop svijetla na de Dominisova učenja podiže tihe spomenike i vrijedne putokaze. Šuljić je nadalje spomenuo i biskupa Milu Bogovića, koji o Markantunu de Dominisu kao senjskom biskupu govori u pozitivnim crtama. Spomenuo je i kako je više teologa pisalo svoje magistarske radove i doktorske disertacije o de Dominisu. Napisan je i određeni broj knjiga, a najveći se pomak dogodio izdavanjem njegovih djela. Također je spomenuo i druge svećenike istraživače koji su se bavili de Dominisom: Nikola Bulat, Slavko Kovačić, Franjo Pšeničnjak, Mladen Parkov.
U zaključnom dijelu, Šuljić je naglasio kako „sumnje u ispravnost odluke o spaljivanju izražene kako na sjednici kardinala i inkvizitora, tako i naknadno nisu zašutjele u svijestima i savjestima mnogih kršćana do danas”. Tako Marco Antonio Cappelli, OFMConv. kvalifikator Svetog oficija sumnja u opravdanost izrečene osude o spaljivanju.
Bit će nužno, kako je isticao Turčinović, zaboraviti ubojite srditosti prema Markantunovoj naravi i prema njegovu djelu koje se često prosuđivalo tom istom ubojitom srditom pristranošću, ali i strašljivošću, te otvorena srca prionuti istinskim evanđeoskim i eklezijalnim nadahnućima koja proizlaze iz njegove misli, rekao je Šuljić. Podsjetio je kako je sv. Ivan Pavao II. u Jubilejskoj 2000. godini molio za oproštenje grijeha sinova Crkve koje su počiniti tijekom povijesti. U tom je kontekstu upitao „je li moguće vjerovati da se to odnosi i na de Dominisovu osobu, ali i na njegove suce i pogreške koje su učinjene prema jednome nadbiskupu i teologu, sve ako njegove teze nisu u cijelosti prihvatljive?”
Smijemo li vjerovati da geslo ove Svete godine „Milosrdni kao Otac” obuhvaća i one koji nisu bili savršeni ili su čak pogriješili, a ipak su zavrijedili da im se skine „damantio memoriae – progon iz sjećanja”, baš onako kako to do danas prati našega de Dominisa? Je li došlo vrijeme da „damnatio memoriae – izgon iz sjećanja”, kojem je de Dominis u svojoj vlastitoj Crkvi nakon smrti i spaljivanja bio temeljito podvrgnut, konačno zamijeni oprost, rehabilitacije i temeljita revalorizacija? Naime, u međuvremenu su svoju rehabilitaciju doživjeli Galileo Galilei i Giordano Bruno. Posve bi bilo logično od katoličkoga episkopata u Hrvatskoj očekivati da se i snažnije i iskrenije negoli do sada založi da se barem skine osuda s de Dominisa”, smatra Šuljić. Još jednom je naglasio kako se ovim „željelo vratiti ne samo poljuljano, nego i pogaženo dostojanstvo Markantuna de Dominisa velikoga čovjeka znanosti, Crkve i ekumenizma”.