Zagreb, (IKA) – Posljednji blok predavanja radnoga dijela Znanstveno-stručnog skupa o 50. obljetnici Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu u srijedu 26. travnja u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu bio je naslovljen „Teološko-pastoralni izazovi kao zalog budućnosti”.
Prvo predavanje „Identitet u kontekstu iseljeništva” održao je rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić. Polazeći od činjenice da identitet danas nije lako definirati, istaknuo je kako je k tomu i sam identitet u krizi i to ne samo osobni, nacionalni, nego i europski identitet društva, identitet Crkve. Podsjetio je kako se pitanje identiteta pojavljuje u razdoblju moderniteta, te je ustvrdio da se „svi možemo složiti s time da je danas teško identificirati identitet, ali također ima tvrdnja koju moramo imati na umu. Iako se o identitetu danas govori mnogo više nego prije, postavlja se pitanje ne radi li se kod toga pojma o otkrivanju nečega tek ‘post factum’, tj. kada nestane, propadne, ili se razbije na komadiće. Naime, pitanje o identitetu postavilo se u trenutku percepcije promjene koja je dovela do nestanka poznatog, sigurnog svijeta, načina razmišljanja i življenja. Dakle, kad se mi pitamo o identitetu na osobnoj razini? U onom trenutku kada postanemo nesigurni u vlastiti identitet, prije toga se ne pitamo”. U tom kontekstu upozorio je „kako u odnosu na naše iseljeništvo, tj. na propitkivanje identiteta Hrvata katolika, ne treba gledati kao nešto negativno, nego kao pozitivni izazov. To znači da se netko tko se našao u novoj životnoj sredini, novim okolnostima, možda u drugoj ili trećoj generaciji propitkuje tko je on. Njegova potraga za identitetom pozitivan je znak. Ne treba na to gledati kao znak potpune nesigurnosti ili izgubljenosti, nego kao znak traženja ne samo vlastitih korijena, nego i smještanja vlastitih osobnosti, životnih ideja, horizonata u kontekst”.
Govoreći o očuvanju identiteta istaknuo je da ne postoji isti model, te smatra kako je to za Ravnateljstvo izazov, kako čuvati sve te modele, kako ih međusobno obogaćivati, kako unositi nove elemente, a da opet to ne bude nametnuto. Podsjetio je kako u pitanju procesa identiteta danas imamo tri temeljne odrednice – univerzalističku, komunitarnu i postmodernu. Univerzalistička ističe razlike te ih stalno potiče uz isto vrijeme širenje općih vrijednosti, to je ono što nazivamo globalizam. No, mislim da je put komunitarni pristup, gdje je naglasak na vrijednostima manjih izvornih kultura koje podupiru različitost kao način rješavanja problema na temelju snažnih identitetskih odrednica. Postmoderni pristup nam nije zanimljiv, jer on smatra da identitet ne treba njegovati. Mislim da se naše zajednice smještaju u ovaj drugi i da one pokušavaju u velikom globalnom svijetu oblikovati različite identitete na temelju određenih temeljnih postavki u kojima čovjek neće biti izgubljen, u kojima će znati nešto o pripadnosti hrvatskom narodu i kulturi, a prije svega katoličkoj vjeri, i s druge strane, svijest da živi u potpuno jednom drugom i drukčijem svijetu. Identitet, pa i naših iseljenika, pravi je duhovni zadatak za sve nas, posebice u društvu koje je obilježeno nesigurnošću. Potraga za identitetom može biti temeljni zadatak koji uči ljude odgovornosti, važnosti dobrog izbora, poznavanju vlastitih korijena, poznavanju različitosti vlastitih identiteta. U kontekstu iseljeništva to je pitanje potrage za vlastitim korijenima ali i želje da se u jedan jedinstveni i harmonični odnos dovedu različite pripadnosti, zaključio je dr. Tanjić.
Osvrt na „Novi val iseljavanja iz Republike Hrvatske” dala je doc. dr. Rebeka Mesarić Žabčić, viša znanstvena savjetnica Instituta za migracije i narodnosti. Uvodno ukazujući na različita razdoblja intenzivnijeg iseljavanja hrvatskoga stanovništva od polovice 19. stoljeća, posebno se usredotočila na posljednji val nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. Od tada se taj novi emigracijski val kreće upravo prema zemljama članicama EU. Nekadašnja stara emigracijska odredišta u Europi za hrvatske građane, poput Njemačke, Austrije i Švicarske i dalje su popularna odredišta za iseljavanje, dok je nova sve popularnija destinacija za hrvatske građane Irska. Istaknula je širinu i dalekosežnost novoga vala iseljavanja iz Hrvatske, što je vrlo zabrinjavajuća činjenica za hrvatsko društvo, pogotovo ako uz iseljavanje spomenemo isto tako zabrinjavajuće negativne demografske trendove u zemlji koji se već sada posljedično uočavaju u hrvatskome društvu, poput manjka radne snage u pojedinim djelatnostima na tržištu rada. Kao znanstvenica koja se bavi problematikom migracija, upozorila je i na poteškoće na koje nailaze stručnjaci. Naime, u prikupljanju podataka , vanjska migracija u Hrvatskoj prati se od 1971. No, svake sljedeće popisne godine postojala je druga metodologija. K tomu, Hrvatska nema Registar stanovništva poput većine susjednih zemalja. „Tako o iseljenim građanima iz Hrvatske postoje mnogi dugogodišnji metodološki problemi, neprecizne i neujednačene baze statistika i nepotpuni podaci, stoga ih sa sigurnošću ne možemo ozbiljnije tumačiti, već samo baratati procjenama”.
Hrvatska je tradicionalno iseljenička zemlja i taj trend iseljavanja je stalno prisutan kroz razna povijesna razdoblja, a na to je utjecao čitav niz čimbenika. Prije svega je nezaposlenost, nepovoljna gospodarska situacija, nemogućnost pronalaska posla u struci, nemogućnost napredovanja, nemogućnost rješavanja stambenog pitanja, dok s druge strane postoje zemlje koje upravo vabe i privlače i nude sve što se tiče tog zadovoljavajućeg životnog standarda, rekla je. No, podsjetila je i kako je odljev mozgova pojava je za koju možemo reći da je oduvijek prisutna, jer najobrazovaniji, najambiciozniji u onom pozitivnom smislu uvijek će tražiti priliku za napredovanje i usavršavanje. U nastavku predavanja prikazala je više statističkih podataka, iz kojih je vidljivo da u novom valu odlaze cijele obitelji, a posebno je upozorila na činjenicu da iseljava radno sposobno stanovništvo, tj. ono od 20 do 64 godine starosti.
Posljednje predavanje „Opravdanost i smisao hrvatske inozemne pastve u budućnosti” održao je prof. dr. Pero Aračić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, i sam svojevremeno ravnatelj HIP-a (1999.-2002.). Predavanje je počeo s nekoliko statističkih podataka vezanih uz iseljavanje posljednje godine, te je postavio pitanje: „Ukoliko je iseljeno 53.000 stanovnika, koliko smo svećenika i drugih pastoralnih suradnika poslali u misije?” Nadalje se osvrnuo na sam kontekst migracija koje su zahvatile europske zemlje tijekom posljednjih migracijskih valova s Istoka. Osvrnuo se i na sam europski identitet koji je Europa desetljećima uništavala, a svoje vrijednosti prela je u kozmopolitizam. U tom kontekstu Europa u svoj ustav nije stavila kršćanske korijene, pa tako u njoj nema više svetoga, nema više vrijednosti. U drugom dijelu predavanja Aračić se osvrnuo na dokidanje dosadašnjih vatikanskih struktura za pastoral migranata. Podsjetio je kako dekretom pape Franje od 1. siječnja 2017. postoji Dikasterij u službi cjelovitog ljudskog razvoja, a to tijelo obuhvaća migracije, potrebne, bolesne, društveno isključene, žrtve ratnih sukoba i prirodnih katastrofa, zatvorenike, bez posla, i žrtve svakog oblika ropstva i torture. Time su dokinuta četiri pontifikalna tijela, a među njima i onaj za migrante. U novom dikasteriju je i sekcija koja će posebnu brigu imati izbjeglice i migrante, a na čelu te sekcije privremeno stoji papa Franjo.
U trećem dijelu dr. Aračić iznio je niz pitanja koja pozivaju na žurno promišljanje budućnosti hrvatske inozemne pastve. Pozivajući se na Dokument Erga Migrantes Caritas Christi (2004.) podsjetio je kako isti naglašava potrebu da „na višoj razini zemalja koje dobivaju i onih iz kojih dolaze migranti budu stručnjaci za taj fenomen. Nadalje, da djelatnici koji su sami došli pratiti grupe istih naroda i vjera moraju steći potrebna znanja o onima gdje dolaze, a to pretpostavlja poznavanje jezika i kulture zemlje primateljice”. Isti dokument naglašava i zadaće koje stoje pred pastoralnim djelatnicima u skrbi za migrante, a to je „briga oko etičkog, kulturalnog, jezičnog i obrednog identiteta; briga oko ispravne integracije koja izbjegava s jedne strane getoiziranje, a s druge jednostavne asimilacije u lokalnu kulturu”. U tom vidu je istaknuo važnim širiti krugove komunikacije koji moraju biti veći, brojniji, i ne svoditi se samo na liturgijsku komunikaciju. Na pitanje: „Je li moguće inovirati postojeće i osnivati nove HKM”, Aračić je odgovorio: „Imajmo ambiciju osim liturgijske skupine, dohvatiti što je moguće više ljudi”. Na kraju predavanja iznio je nekoliko prijedloga vezanih uz HIP: izrada novog dokumenta o HIP-u; razgovor s biskupskim konferencijama zemalja primateljica hrvatskih imigranata; razgovor o suradnji državnih vlasti RH i Crkve u pogledu hrvatskih migranata; potaknuti jači doprinos svih hrvatskih (nad)biskupija i redovničkih zajednica u inozemnoj pastvi (prema njihovim mogućnostima); inoviranje postojećih, ali i osnivanje novih HKM, te personalna promjena koja mora imati određenu dinamiku slanjem mlađih svećenika. U tom je vidu važnim istaknuo i pripravu svećenika koja bi se trebala temeljiti na osvješćivanju identiteta, o čemu govori spomenuti dokument o migrantima.

.