Zagreb, (IKA) – Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa upriličilo je Prvi kongres hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva koji se od 15. do 19. studenoga održavao u Zagrebu i Vukovaru. Na otvorenju kongresa 16. studenoga u kristalnoj dvorani hotela Opera kongresnike su pozdravili predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić, predsjednik Vlade Ivo Sanader i predsjednik Hrvatskoga Sabora Vladimir Šeks. Naglasili su važnost Kongresa za hrvatsku kulturu i hrvatsko gospodarstvo te mu poželjeli uspješan rad, nakon čega je ministar znanosti doc. dr. Dragan Primorac održao izlaganje “Strategija razvoja znanosti u Hrvatskoj”.

Rad Kongresa se odvijao u šest sekcija: Prirodne znanosti, Tehničke znanosti, Biomedicina i zdravstvo, Humanističke znanosti i Biotehničke znanosti. Znanstvenika je bilo oko devet stotina. Od toga oko stopedeset iz inozemstva. Poziv na sudjelovanje uputio je pojedinačno svakome ministar znanosti, a među pozvanima bili su i teolozi od kojih su sudjelovali: Miroslav Volf s Yale Divinity Scool iz New Havena u SAD, Josip Baloban, Ivan Golub, Tonči Matulić i Franjo Šanjek s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Milan Šimunović iz Teologije u Rijeci te Anto Mišić s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Spadali su u sekciju humanističkih znanosti koja je brojila šezdeset i šest znanstvenika. Sekcija je zasjedala 16. studenoga u kristalnoj dvorani hotela Opera, a svoja izlaganja podastrli su Ivan Golub, profesor emeritus Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu podastro o temi “Budućnost teologije” u pismenom obliku te Milan Šimunović “Čovjek je put znanosti”.

Golub je iznio tezu kako je budućnost evangelizacije prvenstveno u razgovoru s estetikom i dosljedno, budućnost teologije je usustavljeni dijalog s estetikom te da je za cjelovito poznavanje istine o svijetu i čovjeku dragocjeno prijateljstvo vjere i prirodnih, povijesnih, filozofijskih znanosti, zatim razgovor teologije s drugim znanostima i umjetnostima pa je, prema njegovu mišljenju, potrebno izraditi povijest hrvatske teologije koja je obogatila evropsku i svjetsku teologiju, osobito teologijom pomirenja te sačiniti leksikon hrvatskih teologa.

U Šimunovićevu prilogu osobit naglasak stavljen je na brigu o čovjeku u kontekstu globalizacije znanosti i razvoja pred problemima cjelovitog življenja pri čemu autor težište stavlja na etičko i kršćansko polazište. Prema njegovu mišljenju upitne su one znanosti i obrazovenje koje raspiruje financijsku diktaturu i netrpeljivost što se izravno odnosi na čovjekovo cjelovito življenje i određenje spram posljednjih vrijednosti. “Relativiziranje svih istina i gubitak smisla u promijenjenim društvenim prilikama sili na veću suradnju među svim čimbenicima socijalizacije”, istaknuo je Šimunović preporučujući hrvatskim znanstvenicima da, u procesu ekonomske i političke integracije u Europsku zajednicu, i u reformi visokoškolskog obrazovanja, uz ostalo porade na jačanju kulturnog i ispravnog shvaćanja nacionalnog identiteta te razvijanju onih duhovnih vrijednosti koje su u stanju taj proces upraviti drugom linijom od neoliberalizma i od isključivo komercijalnih interesa.

Pozvani teolozi tvorili su jednu desetinu uzvanika humanističke sekcije kojoj su pripadali, što na stanovit način dokazuje ugledno mjesto teologije kao znanosti na Prvom kongresu hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva.