Požega, (IKA) – U duhovnoj pripravi za ovogodišnju svetkovinu sv. Terezije Avilske, zaštitnice požeške katedrale i grada Požege, Vjersko kulturni centar “Bl. Alojzije Stepinac” priredio je 7. listopada u dvorani bl. Alojzija Stepinca predavanje na temu “Ljudski i svetački lik sv. Terezije Avilske”. S posebnim osvrtom na molitvu i kontemplaciju, o temi je izlagao karmelićanin Franjo Podgorelec, prior samostana u Remetama. U uvodu predavanja o. Franjo je istaknuo da ga je na to ohrabrio papa Ivan Pavao II. u Apostolskom pismu “Novo millennio ineunte” u kojem, među ostalim Papa navodi da je jedan od znakova vremena koji se danas primjećuje u svijetu raširen zahtjev za duhovnošću. Papa poziva na molitvenu pedagogiju u kojoj molitva ne bi bila sužena samo na prošnju, nego i na druge oblike molitve kao što je i kontemplacija, a uz takav oblik molitve posebno spominje sv. Tereziju Avilsku. Ona je posebno mjesto u svome životu i u svojim djelima davala kontemplaciji, govoreći o njoj izravno ili pokazujući put koji vodi do nje. Kontemplacija je za nju cilj molitvenog puta, cilj usmene molitve, ali i meditacije, viši stupanj molitvenog sjedinjenja s Bogom. Ona pod kontemplacijom navodi čak tri stupnja: molitva sabranosti, molitva mira i molitva sjedinjenja. To je razvojni proces iste milosti, a zajedničko im je da duša tu uviđa Božje djelovanje u sebi, ne dakako uvijek u istom intenzitetu i jasnoći. U svakoj od tih kontemplativnih molitvi duša uviđa da Bog zapodijeva susret, da netko drugi u njoj djeluje. Ta “pasivnost” je za Tereziju obilježje kontemplacije, odnosno kontemplacija je molitveno stanje u kojem duša ima iskustvo Božjeg djelovanja u sebi, istaknuo je o. Franjo. Za Tereziju je kontemplacija čisti Božji dar koji čovjek ničim ne može iznuditi osim što se za njega može molitvom i kreposnim životom pripraviti. Ona čak tvrdi da se može biti svet, a da duša nema dar kontemplativne molitve. Kontemplativne milosti nisu tek nagrada za vjernost, nego svjetlo i pomoć da možemo velikodušnije služiti Bogu i čovjeku. One su po sebi dobre i poželjne, ali naša težnja prema njima može biti kriva ukoliko se na njima zadržimo kao na cilju, a ne shvatimo ih tek sredstvom. Terezija ne ustraje toliko na nekim novim molitvenim izražajima, nego im želi uliti novu kvalitetu. Dodaje da zna da se i preko usmene molitve te meditacije može doći do kontemplacije. Za nju je važnije imati svijest Božje prisutnosti, nego li misliti na riječi koje se izgovaraju za vrijeme usmene molitve. Prije molitve Terezija insistira na metodama sabiranja i posvješćivanja Božje prisutnosti.