Budi dio naše mreže
Izbornik

Tijek postupka za beatifikaciju kardinala Stepinca

Tijek postupka za beatifikaciju kardinala Stepinca

Na konferenciji za novinare koju je u povodu priprema za drugi pastoralni pohod pape Ivana Pavla II. Republici Hrvatskoj, te proglašenja blaženim sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca u prostorijama HBK u Zagrebu 16. srpnja priredio Tiskovni ured HBK, postulator kauze kardinala Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja govorio je o tijeku samog postupka za proglašenje blaženim kardinala Stepinca. Dokument prenosimo u cijelosti.

Odmah nakon smrti Sluge Božjega, Božji je narod sa svih strana svijeta, slao molbe mons. Franji Šeperu, nadbiskupu zagrebačkom, ili izravno Svetome Ocu Ivanu XXIII, a zatim Pavlu VI, ili samoj Kongregaciji za kauze svetaca, da se započne proces beatifikacije kardinala Stepinca (1).

a) PRIPRAVNI POSTUPCI
Dana 14. studenoga 1969. mons. Franjo Kuharić, apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije, zatražio je od Kongregacije za kauze svetaca za mišljenje o prikladnosti trenutka za početak postupka za proglašenje svetim Nadbiskupa koji je bio “svjedok vjeran u životu i ostao je do smrti!” (2) i koji je dao “svoj život, iako na nekrvni način, za svoje stado koje mu je bilo povjereno i za obranu istine” (3). Prikazujući duhovni lik Sluge Božjega koji je umro na glasu svetosti i mučeništva, mons. Franjo Kuharić je posvjedočio: “Za Božju čast i za dobro ljudi milošću Božjom pomognut bio je uvijek spreman žrtvovati vlastiti život. Mržnja progonitelja koja je umnažala žrtve nije prestajala. Mnogi su ljudi ubijeni, premda se govorilo da je vrijeme mira, toliki svećenici i redovnici osuđeni su na zatvor, a ne mali broj svećenika je ubijen, crkvena dobra nasilno otuđivana, itd. (…).
Godine 1946. 11. listopada, na svetkovinu Materinstva Blažene Djevice Marije osuđen je na 16 godina zatvora (…).
Sva poniženja, sve nepravde i sama osuda, svi ti oblici progona nisu uznemirili u miru Božjemu Nadbiskupovu dušu, jer je on kao čovjek pravedan, sve to u miru trpio, i taj progon nije mogao slomiti Božjeg čovjeka.
Nakon 5 godina provedenih u zatvoru u Lepoglavi, premješten je na izdržavanje kazne u župnu kuću u Krašiću (…). Državna je vlast potpunoma suzila Nadbiskupovu slobodu. Započela su nova poniženja koja su njegovo mučeništvo učinila još težim, sve do blažene smrti 10. veljače 1960. (…).
Državna je vlast u prvi trenutak zabranila pokopati tijelo časnog Pokojnika u Zagrebačkoj katedrali. Stoga se pripremao pokop u župnoj crkvi u Krašiću. Ipak, u posljednji trenutak nadbiskup koadjutor Franjo Šeper uspio je ishoditi da se ukop pokojnoga Nadbiskupa može izvršiti u Zagrebačkoj katedrali. ” (4).
Kardinal Franjo Šeper, prefekt Kongregacije za nauk vjere i mons. Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački uputili su 17. veljače 1979. papi Ivanu Pavlu II. posebnu molbu za proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca. U svojoj su molbi istaknuli da je Sluga Božji “žarko ljubio svetu Crkvu i njenog Božanskog Zaručnika Isusa Krista, za kojega je, u povijesnim vremenima, tamnima i dramatičnima, dao sjajno svjedočanstvo i trpio tolike i takve progone da se doista može ustvrditi da je kardinal Stepinac bio pravi ispovjedalac vjere, koji je svoj život dao, premda na nekrvni način, za stado koje mu je bilo povjereno i za obranu istine. ” (5)
Kongregacija za kauze svetaca, nakon što se više puta savjetovala s Državnim Tajništvom, (6) zbog povijesno-političke delikatnosti u kojoj se živjelo, dopustila je 4. prosinca 1980. da otpočne postupak za beatifikaciju Sluge Božjega Alojzija Stepinca u Rimu “o životu i kreposti istoga Sluge Božjega… pred posebnim sudištem, samo jednim sucem i stalnim bilježnikom, bez promicatelja vjere… ali pod strogom tajnom, koju treba obdržavati o samome postupku i njegovome cilju, pridržanoj Svetoj Stolici” (7)
Dana 24. veljače 1981. imenovan je postulator u osobi časnog oca Antonija Cairolia, OFM (8)
Imenovani su članovi sudišta u osobi mons. Pietra Santinia, delegiranoga suca (9) i mons. Antonio Casieri, bilježnik (10).

b) TIJEK KAUZE
1. Izjave svjedoka
Postupak o životu, krepostima i glasu svetosti Sluge Božjega.
Nakon prvih sjednica sudišta koje su održane u Kongregaciji za kauze svetaca u Rimu, od 9. listopada 1981. do 24. listopada 1984. osjetila se potreba da se sjednice ubuduće drže u Jugoslaviji zbog čega je 11. listopada 1984. Kongregacija za kauze svetaca imenovala mons. Antonia Casieria sucem delegatom, dodijelivši mu pravo da se u Jugoslaviji, prema potrebi službe, može poslužiti bilježnikom-prevodiocem” (11).
Nakon što su u Zagrebu započele sjednice sudišta 12. listopada 1984. sudac delegat imenovao je vlč. o. Kornelija Šojata, OFM kao bilježnika prevoditelja.
Nakon što se sudište suočilo s teškoćama proizašlim sa strane policije u Jugoslaviji i jer je umro postulator p. Antonio Cairoli, OFM, postupak je trenutno prekinut.
Nakon što je 4. listopada 1991. imenovan novi postulator u osobi vlč. dr. Jurja Batelje, (12) sudski postupak je nastavljen sjednicama u Hrvatskoj i Sloveniji. Posljednja sjednica ispitivanja svjedoka održana je javno u zagrebačkoj katedrali 17. veljače 1993.
Od 9. listopada 1981. do 16. lipnja 1993. održano je 96 sjednica. Za vrijeme toga sudskog postupka brižno je prikupljena slijedeća dokumentacija:
a. Svjedočanstva svjedoka (sv. I-VIII, od str. 1-1829);
b. Dokumentacija, bibliografija i drugi tiskani materijali (sv. IX-CXII).
Za vrijeme sudskog postupka saslušana su 74 svjedoka. Njih 68 predložio je postulator a 6 njih pozvao je sudac delegat po službenoj dužnosti.
Saslušani su i ispitani:
– 4 kardinala
– 4 nadbiskupa i biskupa
– 23 biskupijskih svećenika
– 7 redovnika
– 14 redovnica
– 20 Kristovih vjernika laika
– 2 nekatolika
Svi su svjedoci očevici događaja o kojima su svjedočili (“de visu”), osim dvojice koji su svjedočili na temelju čuvenoga od očevidaca (“de auditu a videntibus”). Svi su svjedoci dali posve slobodno svoje očitovanje, nakon što su položili zakletvu da će govoriti istinu i dodajući zakletvu na kraju očitovanja da su govorili istinu.
Svi su svjedoci vjerodostojni, a potječu iz različitih sredina i naroda: 61 Hrvat, 6 Slovenaca, 2 Talijana, 2 Nijemca, 1 Mađar, 1 Srbin-pravoslavac, 1 Židov, od kojih su neki bili stražari Sluge Božjega u Lepoglavi te pripadnici ondašnjih državnih vlasti.
Za vrijeme prvih sjednica koje je sudište održalo u Zagrebu, pojedini su svjedoci izrazili bojazan da će poradi svojega pojavka na crkvenom sudištu u proglašenju blaženim kardinala Stepinca imati poteškoće s komunističkom vlašću. Veću su otvorenost svjedoci pokazali nakon pada te vlasti.
Pojedini svjedoci, osobito nekatolici i državni dužnosnici, izrazili su želju da se ne objavljuju njihova imena. Istodobno je kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački, nakon što je istraženo 126 arhiva, u domovini i inozemstvu, bilo crkvenih, bilo svjetovnih institucija, kao i privatnih arhiva,
imenovao povijesnu komisiju sastavljenu od 4 stručnjaka i teološku komisiju sastavljenu od 23 stručnjaka kojima je bilo povjereno proučiti sve spise Sluge Božjega te svu dokumentaciju o njemu i o svemu dati sud gledom na pravovjerje i ćudoređe u nauci nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca.
I ti su stručnjaci, povjesničari i teolozi, položili zakletvu da će savjesno vršiti svoju dužnost, te su nakon obavljenog posla položili zakletvu da su vjerno izvršili svoju dužnost (13).

2) DODATNI POSTUPAK O MUČENIŠTVU SLUGE BOŽJEGA
Postupak za proglašenje blaženim i svetim Sluge Božjega Alojzija Stepinca koji je započela i dovršila Kongregacija za kauze svetaca započeo je kao istraživanje za upoznavanje njegova života i kreposti. Očitovanja svjedoka i dokumenti potvrdili su krepostan život zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca.
Jer su u tijeku toga postupka utvrđeni elementi mučeništva mons. Antonio Casieri, sudac delegat, predložio je mons. Angelu Feliciu, pročelniku kongregacije za kauze svetaca, na zaključnoj sjednici procesa, održanoj u Rimu 16. lipnja 1993., da se kauza kardinala Stepinca vodi pod naslovom: “O životu i vrlinama” kao i “O mučeništvu” (“super vita et virtutibus” nec non “super martyrio”) Sluge Božjega Alojzija Stepinca.
Kardinal A. Felici, pročelnik Kongregacije za kauze svetaca nakon toga je izdao odredbu za dodatno sudište o mučeništvu Sluge Božjega Alojzija Stepinca (14).
Sudište o mučeništvu otpočelo je sa sjednicama u Zagrebu 29. svibnja 1995. a završilo 6. lipnja 1995.
Budući da su u svemu prihvaćeni rezultati i dokumenti sudišta o životu i krepostima kardinala Stepinca u sudištu u postupku o mučeništvu, trebalo je saslušati svjedoke samo o materijalnoj strani mučeništva.
Za vrijeme toga postupka saslušano je 12 svjedoka, od kojih su 10 očevici, a 2 po čuvenju. Među njima su:
– kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački
– 2 biskupijska svećenika
– 2 redovnička svećenika
– 2 redovnice
– 5 laika

Svi su svjedoci udovoljili pravnim zahtjevima za svjedočenje na crkvenome sudu i njihova su svjedočanstva vjerodostojna. Jedan je od njih izričito zatražio da se ne objavljuju njegovi osobni podaci.
Budući da je bilo riječi o razdoblju zatočeništva u Lepoglavi i kućnog pritvora Sluge Božjega u Krašiću, gdje je živio u potpunoj izolaciji tako da su mu se službeno mogle približiti samo osobe koje su imale policijsku dozvolu, nisu svi svjedoci mogli odgovoriti na sva pitanja koja su bila predviđena upitnicima za ovo sudište. Oni koji su s njime bili u doticaju i prije uhićenja i sudskog procesa 1946. svjedoče kako se progon koji su protiv Sluge Božjega vodili komunisti smješta u širok i žestok progon Katoličke crkve u Jugoslaviji, osobito otkako su 1945. komunisti preuzeli vlast.
O svemu tome već je bilo izdašno govoreno i svjedočeno u sudskom postupku “o životu i krepostima”.
Nakon što komunisti nisu uspjeli podvrći Crkvu i biskupe svojim političkim ciljevima, tj. da prekinu svoju vezu s Rimom, komunisti su otpočeli progon koji se usredotočio svom žestinom upravo protiv Sluge Božjega, nadbiskupa i metropolite najvažnijeg nadbiskupskog sjedišta u Jugoslaviji I najodvažnijeg branitelja slobode Crkve te vjernosti Svetoj Stolici i Petrovim nasljednicima.
Deset od dvanaest svjedoka osobno su poznavali Slugu Božjega. No, samo petero njih imalo je prigodu susresti ga poslije osude koja je protiv njega izrečena na montiranom sudskom procesu.
Dvoje svjedoka “oboje iz čuvenja” bili su namještenici u zatvoru u Lepoglavi, rođeni u samome mjestu ili njegovoj blizini, i bili su u najtješnjim odnosima sa zapovjednicima zatvora i stražarima koji su čuvali Slugu Božjega za vrijeme njegova zatočenja. Premda nisu imali mogućnost susresti Slugu Božjega, zatočenika u Lepoglavi, njihova su očitovanja od prvorazredne važnosti za poznavanje njegova života u zatvoru, kao i za nalog komunističke vlasti da ga se ubije za vrijeme pomutnje koja je bila izazvana u zatvoru kao i za običaj da se zatvorenike truje čajem od oleandra.
Petero svjedoka bilo je u neposrednom kontaktu sa Slugom Božjim za vrijeme njegova kućnog pritvora u Krašiću: medicinski tehničar, stražar, susjeda župne kuće i dva svećenika koji su uspjeli nekoliko puta tajno se provući do Sluge Božjega. Svi se slažu u tvrdnji daje Sluga Božji u Krašiću živio u stanju zatvorenika, jer je bio držan u posvemašnjoj izolaciji, nadziran i praćen od naoružane straže, jer mu je bilo naredeno izričito stanovati u župnoj kući i nije se mogao udaljiti preko granice župe bez dozvole ministarstva unutarnjih poslova.
Svi se ti svjedoci slažu u tvrdnji da su okolnosti progona i uznemirivanja Sluge Božjega u krašičkom zatočenju dodatno ugrožavale njegovo zdravlje, već narušeno u zatvoru u Lepoglavi, te je stoga bio žrtva prijevremene smrti. Ti svjedoci, osim toga, donose očitovanja o sustavnom proganjanju Sluge Božjega sa strane vlasti, o njegovom opraštanju svojim progoniteljima i o velikoj njegovoj ljubavi prema Svetoj Stolici i Petrovom nasljedniku, tim više što je vlast tražila da on prekine odnose s Rimom, I utemelji od Rima odvojenu nacionalnu Crkvu.
U svjedočanstvima ovih petero svjedoka saznajemo da je vlast držala Slugu Božjega kao pravog zatočenika, kao “bivšeg zagrebačkog nadbiskupa”, i da je on, prema odredbama predviđenim za zatvorenike trebao biti pokopan u mjestu preminuća. Zbog takove odluke vlasti već je u župnoj crkvi u Krašiću, ispred glavnoga oltara, bio iskopan grob. Samo nakon posebnog dopuštenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a nakon zahtjeva upućenih sa strane mons. Franje Šepera, nadbiskupa koadjutora i diplomatskih pritisaka na Titovu vlast, bilo je dopušteno da se pokop Sluge Božjega izvrši u Zagrebačkoj katedrali. Značajna su očitovanja ovih svjedoka o zbilji da je za vrijeme zatočenja Sluge Božjega u Krašiću, noću bila na snazi nepisana naredba slična onoj koja vrijedi za policijski sat i da je u trenutku njegove smrti pozvano i raspoređeno oko Krašića više od 600 policajaca koji su okružili mjesto ne dopuštajući da bilo koja osoba bez posebne dozvole može ući ili izići, kao i da na sam dan sprovoda nisu prolazili ni vlakovi, ni autobusi prema Zagrebu da se onemogući narodu sudjelovati na pokopu Sluge Božjega. Isto su tako bili zaustavljeni oni građani koji su nastojali doći u Zagreb vlastitim prometnim sredstvima.
Začuđuje činjenica da nije izvršeno balzamiranje tijela Sluge Božjega kako je to bio izričito zatražio mons. Franjo Šeper, tada nadbiskup koadjutor zagrebački, a što je vlast obećala učiniti, već je izvršena tzv. “konzervacija” koja je prouzročila iznenađujuće posmrtne procese.
O trovanju Sluge Božjega u zatvoru u Lepoglavi posvjedočila su 3 svjedoka, a isto toliko ih je svjedočilo o zračenju. Proučavanje smrtnih ostataka Sluge Božjega ne isključuje mogućnost daje nad njim izvršeno zračenje u neterapeutske svrhe.
Obzirom na glas mučeništva svi se svjedoci slažu u tvrdnji da je Sluga Božji bio žrtva komunističkog progona uvijek spreman dati vlastiti život za Božju stvar. Premda dolaze iz različitih životnih staleža, zvanja i pokrajina. Za vrijeme 11. sjednice sudišta predani su Sudištu brojni dokumenti i izvješća koja svjedoče o zasužnjenom Sluzi Božjemu, njegovoj bolesti, smrti i glasu mučeništva. (15)
Očitovanja svjedoka i dokumenti nepobitno su govorili o mučeništvu Sluge Božjega:
1. progon protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca vršen je u mržnji prema Katoličkoj Crkvi i vjeri;
2. nadbiskup Stepinac nevino je optužen, suđen i osuđen;
3. progonitelj je tražio njegovo uklanjanje sa stolice zagrebačkih nadbiskupa i smrt;
4. njegovi osobni liječnici bili su uvjereni u trovanje i svjedoci su o tome dali odnosna svjedočanstva;
5. dr. John Lawrence je ustvrdio da su i svakidašnja uznemirivanja I stresovi kojima ga režim progoni uzrok njegove bolesti;
6. državna vlast je onemogućivala slobodan pristup boljem načinu liječenja; liječnici uza sav napor i dostignuće tehnike nisu mogli povratiti mu narušeno zdravlje;
7. bilo je zabranjeno javno u crkvama moliti za njegovo ozdravljenje;
8. režim je s nestrpljenjem očekivao njegovu smrt; kardinal Stepinac bi bio pošao na liječenje izvan domovine, ali kao slobodan čovjek što mu režim nije dopustio;
9. Kardinal je sam govorio da u okolnostima sustavnog progona on ne može ozdraviti;
10. postojala je sustavna kontrola i nadzor nad liječnicima koji su ga liječili;
11. Sluga Božji je umro na izdržavanju kazne
12. sam Sluga Božji je suđenje protiv njega nazvao “pravnim ubojstvom nevinog čovjeka”;
13. umro je opraštajući svojim progoniteljima i neprijateljima Katoličke crkve; ni jednom riječju ili gestom nije se ogriješio o kršćansku Ijubav prema bližnjemu ili neprijatelju;
14. državna vlast je odredila ukop po odredbama za zatvorenike: pokop u mjestu preminuća, što je promijenjeno tek naknadnim zahtjevima crkvene i svjetske javnosti.
Dana 11. studenoga 1997. održana je u Rimu sjednica teologa koji su nakon proučavanja svih dokumenata i svjedočanstava svjedoka trebali donijeti pravorijek da li se, u skladu kršćanske tradicije, život i smrt Sluge Božjega Alojzija Stepinca mogu smatrati mučeništvom. Nakon što su utvrdili krepostan život nadbiskupa i kardinala Stepinca te pomne rasprave o materijalnoj strani mučeništva koja se sastoji u progoniteljevim nastojanjima da iz mržnje prema vjeri čim prije dokrajči svoju žrtvu ne prezajući ni pred nasiljem nad njegovim tijelom, razmotrili su fizička i moralna trpljenja nanesena Sluzi Božjemu za vrijeme sudskog procesa I izdržavanja kazne koja su također slabila njegovo zdravlje sve do prijevremene smrti (“vulnera et aerumna carceris”). Zaključak svih teologa bio je jednoglasan: Sluga Božji, osim što predstavlja sjajan primjer kršćanskih i biskupskih vrlina, može biti predočen Božjem narodu kao pravi mučenik Kristov.
Dana 5. svibnja 1998. pod predsjedanjem kard. Pia Laghia, Ponentea (predsjedavajućeg I odgovornog za rad komisije), održana je u Apostolskoj palači u Vatikanu, sjednica kardinala i biskupa koja je, imajući u vidu i mišljenje teologa te na temelju objavljene dokumentacije o postupku za proglašenje blaženim kardinala Stepinca, donijela jednoglasnu odluku da je kardinal Stepinac istinski mučenik katoličke vjere.
U petak 3. srpnja 1998., u Konzistorijalnoj dvorani Apostolske palače u Vatikanu, u nazočnosti pape Ivana Pavla II, mons. Martinsa Saraive, pročelnika Kongregacije za kauze svetaca, mons. Edwarda Jowaka, tajnika Kongregacije, drugih službenika Kongregacije i Svete Stolice, te mons. Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkoga i mons. Jurja Batelje, postulatora, mons. Michele di Ruberto pročitao je dekret Kongregacije za kauze svetaca o mučeništvu Sluge Božjega Alojzija Stepinca. Vrhovni je prvosvećenik pomno saslušao sadržaj dekreta, prihvatio ga i odredio da se pohrani u Arhivu Kongregacije te potvrdio svoju odluku da će 3. listopada 1998. u hrvatskom nacionalnom svetištu Marija Bistrica Slugu Božjega proglasiti blaženikom, mučenikom Katoličke crkve.

U Zagrebu, 16. srpnja 1998.

dr. Juraj Batelja, postulator

Bilješke:
1 Usp. Spisi sudišta za proglašenje blaženim I svetim Sluge Božjega Alojzija Stepinca, sv. I., str. 42-44; 45, 49-55, 57-59, 61-63.
2 Usp. Spisi sudišta, sv. I., str. 7-12.
3 Usp. Spisi sudišta, sv. I., str. 43.
4 Spisi sudišta, sv. I, str. 11.
5 Spisi sudišta, sv. I, str. 43.
6 Usp. Spisi sudišta, sv. I, dokumenti 1-36.
7 Spisi sudišta, sv. I. str. 80.; usp. nav. mj. str. 56.
8 Spisi sudišta, sv. I, str. 23.
9 Spisi sudišta, sv. I, str. 163.
10 Spisi sudišta, sv. I, str. 56.
11 Usp. Spisi sudišta, sv. VI, str. 1020.
12 Spisi sudišta, sv. VII, str. 1458s.
13 Usp. Spisi sudišta, sv. VIII, str. 1829(3)-1829(16).
14 Spisi sudišta, sv. CXIII, str.
15 Spisi sudišta, sv. CXIII, str. 101-209; sv. CIV, str. 210-459.