Zagreb, (IKA) – Posljednjeg dana 58. teološko-pastoralnog tjedna u četvrtak 25. siječnja prvo predavanje „Tijela sudjelovanja i suodgovornosti na biskupijskoj razini” održao je doc. dr. Slavko Zec. Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) na poseban način istaknuo je sinodsku narav Crkve kao Božjeg naroda. Sinodalnost u Kristovoj Crkvi počiva na temeljnoj značajki crkvenog zajedništva. Iz tog crkvenog zajedništva izrastaju, kao vidljivi izričaj, tijela suradnje i suodgovornosti na različitim razinama Crkve. Na temeljima koncilske ekleziologije, Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine poima partikularnu Crkvu, na prvom mjestu biskupiju, kao „dio Božjega naroda”, istaknuo je predavač te posvijestio kako stoga „govoreći o tijelima sudjelovanja i suodgovornosti na biskupijskoj razini govorimo zapravo o unutarcrkvenom dijalogu u konkretnoj pojavnosti jedne biskupijske zajednice koja, okupljena oko svoga biskupa, u suradnji s prezbiterijem i svim sastavnicama Božjega naroda, promiče communio. Pritom treba imati u vidu da biskup, kao vlastiti pastir, povjereni mu dio Božjeg naroda ‘po evanđelju i euharistiji sabire u Duhu Svetome’. Stoga se tijela sudjelovanja i suodgovornosti na biskupijskoj razini mogu ispravno razumjeti u hermeneutskom ključu koji izvire iz Objave, crkvenog učiteljstva, teološkog i ekleziološkog promišljanja, da bi konačno dobio i kanonski oblik”.
U nastavku predavanja pojasnio je pojmove savjetodavni i odlučujući glas, te njihovo poimanje u civilnom i kanonskom pravu. Usredotočujući se posebno na savjetodavni glas, istaknuo je kako u važnim pitanjima za život Crkve mora doći do izražaja teološki i ekleziološki smisao savjetodavnog glasa u tijelima suradnje na svim, pa tako i na biskupijskoj razini. „Uvijek u pozadini stoji djelovanje Duha Svetoga u Crkvi i po svim Kristovim vjernicima. Dakle, unutarcrkveni dijalog na temelju kojega se može graditi suradnja i suodgovornost nije izbor, niti prepušten nečijoj volji hoće li, ili neće tražiti savjet, ili razgovarati, dijalogizirati, nego je dijalog unutar Crkve imperativ koji nitko od Kristovih vjernika koji su obilježeni sakramentom krsta i potvrde ne može izbjeći. Svi su u zajedništvu, u communio pozvani osluškivati što Duh u ovo vrijeme govori Crkvi”.
Kao prvo tijelo suradnje i suodgovornosti istaknuo je biskupijsku sinodu, za koju se kaže da nije zakonodavno, nego savjetodavno tijelo i kao takvo ima savjetodavni glas. No, podsjetio je na Upute o biskupijskim sinodama u kojima se kaže, „da će se biskup pobrinuti da slijedi opće mišljenje sinodskih članova, osim ako to priječi teški razlog, što ga on vrednuje pred Gospodinom”. No, predavač je pojasnio kako „to ne umanjuje važnost i značenje savjetodavnoga glasa sinode, jer nije cilj postići većinu glasova na način da bi jedna skupina prevladala drugu, nego je cilj tražiti Istinu, dijalogom doći do Istine, i dobrobiti Crkve i zato očitovati jedinstvo consensus ecclesiae, a svi ulaze u onaj proces oblikovanja odluke koji spada na poglavara”.
Podsjetio je kako sličan kriterij vrijedi i za biskupijsko pastoralno vijeće koji čine predstavnici svega naroda Božjega u jednoj biskupiji i vjernici klerici, vjernici laici i ustanove posvećenog života i svi imaju pravo sudjelovati u communio i unutarcrkvenom dijalogu. Kratko je spomenuo prezbitersko vijeće i zbor savjetnika koji se po svojoj naravi razlikuju od biskupijskog pastoralnog vijeća i biskupijskog ekonomskog vijeća po tome što tu postoji još ontološko sakramentalni temelj svetoga reda, koji čini posebnu povezanost i zajedništvo između prezbitera i biskupa.
„Čuli smo ovih dana da je poglavaru ponekad teško donijeti odluku, no ako je ona rezultat suradnje i suodgovornosti tada je to ono što se u Crkvi treba događati i po tome očitovati Duh Božji koji je isti i u onima koji trebaju donijeti odluku i u onima koji sudjeluju u donošenju određene odluke”, zaključio je dr. Zec.