Sve talijanske novine prenijele su vijest iz članka koji je objavljen u najnovijem broju (listopad-studeni) revije “Biblical Archaeology Review”, u kojem poznati francuski znanstvenik Andre Lemar javlja o otkriću natpisa na aramejskom: “Jakov, Josipov sin, brat Isusov”, urezanog na urni s pepelom, koja vjerojatno potječe iz 1. stoljeća nakon Krista i pripada privatnoj kolekciji. Tako je iznova pokrenuto staro pitanje o Isusovoj “braći”. U raspravu se uključio i talijanski katolički dnevnik “Avvenire”, iznoseći neke povijesne i znanstvene činjenice u članku novinara Gianfranca Ravasija.
Dnevnik tako podsjeća kako se Isusova “braća”, a i “sestre” spominju i u evanđeljima i to na niz mjesta (primjerice Mk 3, 31-33; 6,2-3, Mt 12,46-47; 13,55; Lk 8,19-21; Iv 7,3.5.10). I židovski povjesničar Josip Flavije iz 1. stoljeća poslije Krista u svom djelu “Židovske starine” govori o Jakovu, koji je bio odgovoran za Crkvu u Jeruzalemu, kao “bratu Isusa zvanog Krist”. U apokrifnom spisu (spisu koji nije prihvaćen u kanonu Svetog pisma) sastavljenom u 2. stoljeću, tzv. Jakovljevu protoevanđelju, Josip, u trenutku sklapanja ženidbe s Marijom, priznaje: “Imam djece i star sam, a ona je djevojka!”. Prema tome spisu Isusova bi braća bila zapravo “polubraća”, rođena iz prvog Josipova braka.
U istom 2. stoljeću kršćanski pisac palestinskog podrijetla, stanoviti Egezip, u svojim “Sjećanjima” govori o Isusovim “rođacima” koji su bili osuđeni od Rimljana za vrijeme cara Domicijana, dakle krajem 1. stoljeća. Tu je tezu prihvatio i glasoviti prevoditelj Biblije na latinski sv. Jeronim koji u Isusovoj “braći” i “sestrama” praktički vidi rođake, to jest članove Marijina obiteljskog stabla. On tu tezu iznosi u djelu “De perpetua virginitate” u oštroj raspravi protiv nekog Elvidija (4. st.), svog suvremenika, koji je tvrdio da je riječ o djeci koju su Marija i Josip imali nakon Isusa, što podupiru i neki suvremeni egzegeti. Jedna od fraza koju uzimaju u obrani te teze jest rečenica iz evanđelja u kojoj se kaže kako Marija “porodi sina svoga, prvorođenca” Isus (2,7). Međutim izraz “prvorođenac” ima po sebi pravnu vrijednost i ističe biblijska prava vezana uz prvorodstvo. U jednome aramejskom dokumentu iz 1. stoljeća govori se tako o majci (koja se također zvala Marija) koja je umrla pri porodu “svog sina prvorođenca”.
Nadalje, suvremeno povijesno-kritička egzegeza iznosi opažanje da na aramejskom odnosno hebrejskom izraz “brat” (aha e ah) znači ujedno i brat i rođak i nećak i saveznik: u knjizi Postanka Abraham tako naziva nećaka Lota “bratom” (13,8). Osim toga izraz “braća Gospodinova” u Novom zavjetu (Dj 1,14; 1 Kor 9,5) označava točno određenu skupinu, naime skupinu židovskih kršćana vezanih uz Kristov nazaretski krug. Oni su činili posebnu zajednicu koja je uživala takav ugled da je mogla predložiti vlastitog kandidata za prvog “biskupa” u Jeruzalemu, Jakova (Dj 15,13; 21,18). Međutim čini se da Isus u Mk 3,31-35 smanjuje njihove “povlastice” te braćom naziva sve one koji “vrše volju Božju”. Uz to njih se nikada ne naziva, kao Isusa, “Marijinim sinovima”.
Što se tiče samog natpisa s početka teksta, sam Lemaire priznaje da “vodeći računa o broju stanovnika Jeruzalema” (oko 80.000) i imenima iz toga doba ondje je moglo postojati bar dvadesetak Jakova čiji se otac zvao Josip, a brat Isus, budući da je riječ o vrlo učestalim imenima. Pretpostavljajući također da se izraz “Isusov brat”, inače vrlo neobičan za grobni natpis, odnosi upravo na Krista, ne može se povijesno isključiti ni teza o samo zakonitom Josipovom očinstvu prema Isusu, što je potvrđeno također i u Matejevu evanđelju, niti teza o prethodnome Josipovu porodu, koju potvrđuje drevna apokrifna tradicija. (ika-sa)