Istina je prava novost.

Tko vlada Hrvatskom?

Činjenica je da u hrvatskom društvu postoje umjetne blokade, tj. da postoje moćnici koji blokiraju pravdu i sankcioniranje kažnjivih djela mimo svih pozitivnih zakonskih propisa i protiv njih, ističe Ivan Miklenić u komentaru Glasa Koncila

Tko stvarno vlada Hrvatskom, pitanje je kojim se u komentaru novog broja Glasa Koncila (3. ožujka) bavi glavni urednik toga katoličkog tjednika Ivan Miklenić, koji zaključuje kako je činjenica da u hrvatskom društvu postoje umjetne blokade, tj. da postoje moćnici koji blokiraju pravdu i sankcioniranje kažnjivih djela mimo svih pozitivnih zakonskih propisa i protiv njih.

Kad bi se u današnjoj Hrvatskoj izravno upitalo legalne nositelje svih triju vlasti treba li sankcionirati kriminalna djelovanja, svi bi se jednoglasno složili da kriminal treba ne samo sankcionirati nego i spriječiti, a u praksi se to ipak, nažalost, ne događa, prokomentirao je Miklenić, konstatirajući da je zaprepašćujuće što npr. u nekim slučajevima policija odradi svoj dio posla požrtvovno i korektno te slučaj preda drugim pravosudnim instancijama koje onda znaju – katkad svjesno i hotimično, a katkad i nehotice – propustiti sankcionirati određena očevidna krivična djela. Prema onome što je poznato u javnosti, ima i slučajeva da već sama policija – zbog tajnog ali obvezujućeg naloga – bude zaustavljena u svojoj istrazi te neki prekršaji kao i kaznena djela ostaju nesankcionirani. Po općem je uvjerenju još više takvih tajnih intervencija u pravosuđu te opet brojna kažnjiva djela ostaju nesankcionirana, dodao je Miklenić.

U komentaru je ukazao da takva stvarnost nameće teška pitanja: Postoji li u današnjoj Hrvatskoj nekakva tajna paralelna vlast koja ne ovisi o izborima ni zakonodavstvu? Tko zapravo vlada Hrvatskom, odnosno pojedinim segmentima hrvatskoga društva: legalno izabrani nositelji svih triju vlasti ili skriveni tajni moćnici koji su iznad svih propisa i zakona? Smije li se ijedna legalno izabrana hrvatska vlast miriti s postojanjem takvih otuđenih centara moći koji sprečavaju i poštivanje zakonitosti i funkcioniranje pravosuđa, u konačnici i samo funkcioniranje legalnih državnih vlasti? Jesu li ti otuđeni centri moći jači od legalno izabranih nositelja državnih vlasti ili je među njima postignut ili nametnut prešutni sporazum o uzajamnoj toleranciji ili čak mogućoj suradnji?

Miklenić pri tome zaključuje kako “činjenica da se niti jedna dosadašnja vlast (a posebno se to očekivalo od prošle koalicijske koja na tom planu, usprkos obećanju, baš ništa nije učinila) nije obračunala s tim otuđenim centrima moći, nameće misao da su se pripadnici tih centara otuđene moći infiltrirali u sve hrvatske parlamentarne stranke i u sve strukture državnih vlasti te su si na taj način zajamčili stvarnu vlast i odlučivanje u svim društvenim segmentima koji su njima zanimljivi”.

U komentaru novoga broja Glasa Koncila Miklenić spominje i kako je “ovih dana Hrvatska doživjela uz pomoć domaćih moćnika strahoviti nepopravljivi ponižavajući udarac o kojem političari, kako oni na vlasti tako i oni u opoziciji, sramotno šute a mediji su tek šturo izvijestili bez ikakva postavljanja pitanja ili pisanja komentara. Riječ je o prodaji “Plivina” istraživačkog instituta – tj. o prodaji 130 znanstvenika, aktivnih projekata, intelektualnog vlasništva i svih instrumenata i opreme – za mizernih 35 milijuna dolara, i to tvrtki koja je platila 20 milijuna dolara jednoj američkoj nogometnoj momčadi za reklamiranje samo jednoga njezina lijeka”. Ta prodaja, piše Miklenić, popraćena je lažnim obrazloženjem o visini troškova za lansiranje novoga lijeka kao i nečuvenom podvalom da su generički lijekovi jednako kvalitetni kao i standardni, a uz to još i jeftiniji. Tko se to, s kojim pravom, s kojom odgovornošću prema hrvatskom društvu, odriče jedne od najprofitabilnijih hrvatskih tvrtka, odnosno onoga najvrednijega u njoj – razvojno-istraživačkog odjela? Tko to naočigled cjelokupne hrvatske javnosti rasprodaje važnu hrvatsku znanstvenoistraživačku jezgru i na taj način i onako gospodarski i znanstveno premalo razvijenu zemlju lišava i onako relativno skromnih znanstvenih potencijala, pita Miklenić i zaključuje kako je teško vjerovati da netko dovoljno moćan i dovoljno skriven za takav besramni, ponižavajući potez, potez suprotan hrvatskim nacionalnim interesima i općemu dobru nije primio mito, a nitko ga i ne proziva, a kamoli da bi ga pozvao na odgovornost. (ika-kj)