TPT: Liturgijsko ruho i posuđe (5)

Zagreb, (IKA) – U poslijepodnevnom dijelu drugog dana Teološko-pastoralnog tjedna u srijedu 28. siječnja na zagrebačkoj Šalati održana su predavanja o liturgijskom ruhu i posuđu. Prvo predavanje na temu “Liturgijsko ruho i posuđe: značenje za oblikovanje crkvene likovne svijesti” održao je pročelnik katedre za liturgiku Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Ivan Šaško. Svoje je izlaganje prožeo teorijskim izričajima i povijesnim razvojem te je nastavio sa sučeljavanjem s konkretnim primjerima liturgijskog ruha i posuđa iz hrvatske baštine i sadašnjosti. Na početku je govorio o odnosu teologije i umjetnosti. Umjetnost, osobito likovna, koja je zadobila atribut sakralnoga i liturgijskog proživljavala je u tijeku povijesti različita iskušenja. Budući da je ona najočitiji pokazatelj ne samo činjenice da se odnos između Crkve, umjetnosti i umjetnika ne nalazi na zavidnoj razini, nego i načina na koji vjernici žive vlastitu crkvenost, pitanje likovnosti vezane uz liturgijsko ruho i posuđe postaje izazovno. Predmeti koji po mnogu čemu mogu biti shvaćeni kao drugotni za kršćansku liturgiju odražavaju nutarnji stav prema kršćanskim istinama o utjelovljenju i otkupljenju u Isusu Kristu kao i o ekleziologiji, istaknuo je dr. Šaško. “Ako umjetnici raznih umjetnosti polaze od liturgijskoga slavlja, vrlo će se brzo uočiti posljedice i za “velike” liturgijske teme, osobito kada je u pitanju liturgijski prostor. Polazeći od oltara i liturgijskoga čina, na samome početku planiranja izgradnje liturgijskoga prostora nametnut će se pitanje cjelokupne liturgijske likovnosti. Tada je itekako važno kakvo je liturgijsko posuđe”, dodao je dr. Šaško, stavljajući poseban naglasak na kalež, a od liturgijskog ruha na misnicu, dodajući kako su liturgijsko ruho i posuđe mikroarhitektura slavlja.
Dr. Šaško ocijenio je da se umjetnost i liturgija ne mogu lako složiti, jer njihovo slaganje nije samo po sebi razumljivo. Tu je posebno zanimljiv odnos umjetničke slobode i liturgijskih zahtjeva obrednosti. Za umjetnika je “znak” najčešće vlasništvo kojim komunicira samoga sebe. Za liturgiju je znak poglavito Božje vlasništvo koje služi da bi se komuniciralo Krista. U toj razlici čini se leži i današnja kriza odnosa umjetnosti i liturgije. Tamo gdje umjetnost traži apsolutnost, vjera nudi, a liturgija ostvaruje “kristološki” kriterij apsolutnoga, sprječavajući da umjetnost apsolutnost svede na vlastito poimanje svijeta, rekao je dr. Šaško.
Govoreći o četiri kriterija, šutnji, vjernosti Božjoj riječi, zajedništvu vjernika i unutarnjem skladu liturgijske cjelovitost, koji dovode do razumijevanja liturgijske posebnosti do te mjere da je u liturgiji i sama umjetnost preoblikovana, dr. Šaško istaknuo je kako to nije umjetnost prepuštana svojoj samoći i autoemancipaciji. “Liturgija oslobađa umjetnost od apsolutnosti umjetnosti, tj. obvezuje ju na redefiniciju same sebe. Uz poteškoće, razvidno je da se danas umjetnost otkriva kao “zamjensko mjesto za ono što nije do kraja izrecivo i shvatljivo”. Umjetnosti su mjesta nemira i buđenja želje za vjerodostojnošću u odgovoru na prijetnju gubitka zbiljnosti; mjesto izricanja prosvjeda, otpora, želje za nečim sasvim drukčijim radi ostvarenja života. Danas umjetnosti zauzimaju mjesto metafizičkoga i teološkoga te za teologiju postaju značajne, makar i kao loci alieni”, istaknuo je dr. Šaško.
Imajući pred sobom svu tu složenu problematiku, u drugome dijelu predavanja dr. Šaško je na konkretnim primjerima potkrijepio tvrdnje koje je iznio te je istaknuo smjernice za primjeren pristup današnjim novim traženjima, kako svojim teološkim i estetskim neukusom ne bismo zanijekali objavljenu Istinu koja nam je povjerena u krhkim posudama i kako ne bismo zaboravili da smo obukli Krista.
Drugo predavanje u poslijepodnevnom dijelu drugoga dana TPT-a održala je dipl. phil. Ljiljana Domić, koja je govorila na temu “Kako dovršiti Gesamtkunstwerk. Izabrani primjeri liturgijskoga ruha i posuđa u hrvatskim sakralnim prostorima: Viktor Kovačić, Joža Plečnik, Mila Wood, Lojzika Ulman, Zlatko Grgić”, koja se usko naslanja na prethodno predavanje dr. Šaška. Ljiljana Domić pokušala je kroz svoje predavanje, na primjerima liturgijskog ruha i posuđa, naznačiti dovršenje crkve opremanjem liturgijskim ruhom i posuđem. Predavanje je bilo temeljeno na liturgijskom posuđu s naglaskom na kaleže. “Gesamtkunstwerk crkve započinje od svetohraništa ili zavjetne škrinje i od onoga što svetohranište sadržava kalež, pokaznicu, kadionicu, jer crkvu gradimo za sakrament kojemu su namijenjeni kalež i monstranca te se crkva započinje graditi od svetohraništa”, kazala je Domić, ističući razne primjere liturgijskog posuđa, tj. kaleža hrvatskoga sakralnog prostora, tumačeći njihovo podrijetlo, način izrade, kojoj svrsi je namijenjen te gdje se nalazi taj kalež danas.