Zagreb, (IKA) – Posljednjega dana Teološko-pastoralnog tjedna održana su dva predavanja. O temi “Politička misao danas” govorio je dr. Ivan Rimac, a o temi “Kultura alternativnoga kao izazov za znanost i pastoral” govorio je dr. Ivica Raguž.

Suvremeno zapadno društvo, a s njime i hrvatsko, osobito je snažno odredila industrijska revolucija. U nas je, međutim, industrijsko društvo, zbog socijalizma koji se vodio lenjinističkom teorijom preskakanja razvoja, došlo sa zakašnjenjem. Stvoren je drukčiji svijet simbola od religijskoga te se razvio dvojini i lažni moral, kojega su razotkrivali pokreti poput onoga iz šezdesetosme, odnosno proces oslobađanja od komunizma iz devedesetih godina proteklog stoljeća. No, od tada smo promijenili samo pravni okvir i praktički legalizirali dvije političke opcije, rekao je dr. Rimac, istaknuvši kako i nadalje niti jedna od njih nije mijenjala svoj program koji se temeljio na isključivanju onoga drugoga, što je politička zamka u koju je uvučena većina društva, pa tako i Crkva. Danas zapadna društva žive na ideji viška proizvodnje, a taj tzv. konzumerizam teži za oduhovljenjem, odnosno želi istaknuti posebnost i jedinstvenost kao kvalitetu prepoznatljivosti. To odgovara suvremenim duhovnim kretanjima u kojima se sve više ističe pojedinac kao subjekt, dok političke opcije, poput naše navedene dvije, nude lažna obećanja, nudeći takvim pojedincima ideologiju u kojoj bi oni mogli profitirati ukoliko su pripadnici jedne od tih opcija i ukoliko pomognu u pobjedi jedne nad drugom. Sve veće nezadovoljstvo pojedinaca pokazuje istrošenost takvoga političkoga modela pa se susrećemo s cijelim nizom globalnih konteksta koji omogućuju emocionalni komfor pojedinca. U okviru takvih kretanja dolazi i proces europskih integracija, koji nudi nove izazove, a predavač je osobito istaknuo kako je jedan od tih veće ulaganje u znanost, posebice na planu gospodarstva, za što se predviđa barem stopa od tri posto bruto ulaganja. Prema njegovu mišljenju, Europa nikome ne nameće svoje uvjete već postavlja mogućnosti i suodgovornosti nacionalnih država u kreiranju, prije svega, vlastitoga gospodarskog rasta, budući da je ono u zaostatku za razvijenijim gospodarstvima kao što su američko ili japansko. Mišljenje da je Europa za nas opasna, zapravo proziva našu svijest o vlastitim vrijednostima, pa dr. Rimac ističe kako bi svatko u tim integrativnim procesima morao postati svjestan vlastitih vrijednosti i sposobnosti. Poimajući Crkvu kao neku vrstu “trećeg puta”, predavač je poželio da ona bude slobodna od političkih opcija koje ju žele instrumentalizirati, za što je naveo inicijativu i rasprave oko pitanja neradne nedjelje, te je istaknuo kako je “vrijeme da Crkva zauzme autonomnu politiku, neovisnu i od desne i od lijeve političke opcije”.

Govoreći o kulturi alternativnoga kao izazovu za znanost i za pastoral dr. Raguž odmah je istaknuo kako je i samo kršćanstvo kada se pojavilo, bilo alternativa poganskim politeističkim religijama, mitologijama i filozofiji. Kršćanska alternativa sastoji se u tome što tvrdi da je Bog slobodni stvoritelj, da je utjelovljen i da je trojedini, odnosno da je Bitak kao zajedništvo. Moderno je društvo proživjelo neku vrstu preoblikovanja moralnih vrednota pa tako više ne postoji neki zajednički duh koji bi oblikovao društvo. Iz društva časti prešli smo u društvo dostojanstva, a na djelu je i diferencijacija monolitnog društva, pa se tako pojavljuju autonomna područja kao što je primjerice ekonomija. Homo modernus poznaje instrumentalnu racionalnost ili racionalnost svrhe pri čemu sve postaje oruđe za ostvarenje vlastitih svrha. Prema njegovim riječima, tri su oblika pojavnosti kulture alternativnoga: romantičarski, nihilistički i uzvišeni. Kultura romantičarskog roussoovskog duha ogleda se primjerice u green peace aktivnostima, a za taj je oblik ustvrdio da ga karakterizira i tzv. mentalitet sebe-gledanja odnosno mentalitet, kako je rekao, ogledala. Kršćanstvo, pak, uvijek upućuje na Drugoga i drugoga, odnosno na Krista. U modernom dobu vrlo je istaknuta kultura nihilizma, čemu katkad pomaže i sama znanost, dok kršćanstvo nudi eshatološku dimenziju postojanja. U tom je pogledu predavač kritički progovorio i o nekim značajkama suvremenog pastorala u kojima se eshatologija povlači pred “projektima” pastoralnog planiranja. Karakteristika je suvremenosti također i opravdavanje i čak pokazivanje malograđanštine odnosno banalnosti. Prosvjetiteljstvo je, prema njegovim riječima, uništilo herojski duh, vrijednosti nacije, a suvremeni relativistički duh zastupa tzv. skrivenoga Boga, a ne objavljenoga Boga. Kršćanstvo, pak, otkriva čovjeka kao višedimenzionalno biće koje je pozvano na viši stupanj sudjelovanja u Božjem životu, zaključio je dr. Raguž.