Zagreb (IKA) – Poslijepodnevni blok predavanja drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu počeo je 24. siječnja nizom od tri predavanja o temi „Očekivanja i mogućnost suradnje vjeroučitelja i župnika”. Uvod i generalni osvrt na temu dala je izv. prof. dr. Valentina Mandarić, predstojnica Ureda za vjeronauk u školi Zagrebačke nadbiskupije.
Uvodeći u predavanje, podsjetila je kako u crkvenoj pastoralno-katehetskoj praksi tradicionalno prepoznajemo tri nositelja, a to su svećenik (župnik), kateheta i vjeroučitelj. Svećenik je prvi i odgovorni, a ostali imaju suradničku ulogu. U tom je kontekstu dr. Mandarić ukazala i na činjenicu da se u naslovu predavanja ne spominje kateheta, te postavila pitanje „možemo li to interpretirati na način da je suradnja kateheta i župnika dobra pa o njoj nije ni potrebno govoriti?”
Napomenula je i kako je vjeroučitelj nova osoba u hrvatskoj pastoralnoj praksi, koja se malo-pomalo počela poistovjećivati s ulogom katehete. Tomu pridonosi i činjenica da su mnogi vjeroučitelji i župne katehete. Dr. Mandarić upozorila je da „nazočnost vjeronauka u školi zahtijeva usklađivanje i jasnije definiranje te u praksi provođenje dvaju oblika vjerskoga odgoja – vjeronauk i župna kateheza, koji su međusobno upućeni jedan na drugoga, oni su poput spojenih osoba: izostanak jednog dovodi u pitanje drugoga. Nazočnost vjeroučitelja i vjeronauka u školi otvara brojne perspektive, mogućnosti, ali i nove izazove za cjelokupni pastoral, među kojima je i suradnja župnika i vjeroučitelja”.
Nadalje je naglasila da su župi i školi zajednički teritorij koji nastanjuju. „To je poligon na koji se smješta odnos župe i škole, te župnika i vjeroučitelja”, te uputila na Gaudium et spes gdje u br. 4 čitamo da je riječ „o pravoj društvenoj i kulturalnoj preobrazbi koja zahvaća također i vjerski život”. Tako, „nova vizija župe proizlazi iz nove vizije pastoralnog djelovanja koje je u sebi misionarsko na određenom teritoriju”. Podsjetila je kako je teritorij teološko mjesto u kojem se župa očituje kao mjesto gostoprimstva koje dijeli s onima koji se mogu prepoznati kao sinovi i kćeri Božje. Župa je „zajednica u lokalnoj zajednici” kao izvor dobra i bogatstva za one koji joj pripadaju, jer posjeduje duhovni kapital koji mnogima nedostaje. To dobro koje ima, koje joj je darovano, često je na raspolaganju samo onima koji joj pripadaju. Stoga je „ključno pitanje kako to bogatstvo-dobro razmijeniti sa svima, staviti ga na raspolaganje svim stanovnicima koji žive na teritoriju na kojem je i župa? Kako to učiniti i u odnosu na školu? U ostvarivanju te zadaće, župa i župnik trebali bi u vjeroučitelju imati istinskog suradnika”.
Odgovarajući na pitanje „zašto je škola važna za Crkvu”, istaknula je da se Crkva za školu zauzima jer je u središtu njezinog poslanja raditi na promicanju čovjeka tamo gdje čovjek konkretno odrasta i ostvaruje se. A to je mjesto upravo škola. Suradnja i dijalog sa školom mora se odvijati istodobno srdačno i kritički. Iznijela je statističke podatke o pohađanju vjeronauka u RH za školsku godinu 2016./2017. Osnovnu školu pohađalo je 321.556 učenika od kojih je njih 292.000, odnosno 90,89% pohađalo vjeronauk. Srednje škole pohađalo je 159.023 učenika, od kojih je njih 124.834, odnosno 78,50% bilo na vjeronauku. Istaknula je kako Crkva osobito zanimanje pokazuje za školu jer ona ima ključnu ulogu u odgoju i obrazovanju novih generacija. Škola kao područje znanosti i kulture trajan je izazov za crkveno djelovanje i pastoral. K tomu, „škola se u ostvarivanju temeljnih ciljeva služi kulturom, a to isto čini i Crkva. Dakle, kultura je mjesto susreta škole i Crkve. Kultura, osobito ona ‘školska’ pretpostavlja, a na neki način i promiče, određenu viziju čovjeka, stvarnosti i povijesti. Škola učenicima daje interpretacijski ključ za razumijevanje sebe i okoline. U tom smislu škola u odnosu na vrednote ne može biti neutralna. Na tragu rečenoga, nužno se nameće potreba za evangelizacijom kulture, i to ne u površnom i dekorativnom smislu, nego duboko životnom. Odgojno, pak, djelovanje Crkve dragocjeno je služenje svijetu. Taj doprinos mora biti vidljiv u svim odgojnim institucijama, osobito u javnim školama”.
Na kraju je dr. Mandarić još jednom podsjetila kako suradnja vjeroučitelja i župnika mora biti dvosmjerne naravi, te se odnositi na područje župe i škole, na područje župnikova i vjeroučiteljskog rada. „Polazeći od toga njihova se suradnja ne bi smjela svesti samo na župnu katehezu, na pripremu za sakramente i zajedničko organiziranje važnih događaja u župi, jer je ona puno šira. Suradnja se proširuje i na područje odgoja i obrazovanja, područje kulture i znanja. Stoga nije jedino pitanje kako vjeronauk, odnosno vjeroučitelj može pridonijeti ostvarivanju pastoralnih ciljeva župe, već je jednako važno pitanje što vjeronauk (vjeroučitelj) daje školi, odgoju, obrazovanju, učenicima, roditeljima i društvenoj zajednici.