TRAJNI IZLAZAK BOŽJEG NARODA NA PUTU U NOVI JERUZALEM

Kateheza br. 22 – Pobjednički himan nakon prijelaza preko Crvenoga mora
Uvodno biblijsko čitanje: Izl 15,1-4a. 8-13. 17-18
“Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu/ Jahvi u slavu:/ ‘U čast Jahvi zapjevat ću,/ jer se slavom proslavio!/ Konja s konjanikom/ u more je survao./ Moja je snaga, moja pjesma – Jahve/ jer je mojim postao izbaviteljem./ On je Bog moj, njega ja ću slaviti,/ on je Bog oca moga,/ njega ću veličati./ Jahve je ratnik hrabar,/ Jahve je ime njegovo./ Kola faraonova i vojsku mu u more baci…/ Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše,/ valovi se u bedem uzdigoše,/ u srcu mora dubine se stvrdnuše./ Mislio je neprijatelj: ‘Gonit ću ih, stići,/ plijen ću podijelit’, duša će moja/ sita ga biti;/ trgnut ću mač, uništit’ ih rukom svojom.’/ A ti dahom svojim dahnu,/ more se nad njima sklopi;/ k’o olovo potonuše silnoj vodi/ u bezdane./ Tko je kao ti, Jahve među bogovima,/ tko kao ti sija u svetosti,/ u djelima strašan, divan u čudima?/ Desnicu si pružio/ i zemlja ih proguta!/ Milošću svojom vodio si ovaj narod,/ tobom otkupljen,/ k svetom tvom Stanu snagom si/ ga svojom upravio…/ Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine,/ na mjestu koje ti, Jahve, svojim/ učini Boravištem,/ Svetištem, o Jahve, tvojom rukom sazidanim./ Vazda i dovijeka Jahve će kraljevati.’”

1. Ovaj pobjednički himan (usp. Izl 15,1-18), koji časoslov donosi u Jutarnjoj subote prvoga tjedna, vraća nas u ključni trenutak povijesti spasenja: događaj Izlaska, kada je Bog spasio Izraela u jednoj ljudski gledano beznadnoj situaciji. Činjenice su poznate: nakon dugog ropstva u Egiptu Židove, sada već na putu prema obećanoj zemlji, bila je sustigla faraonova vojska i ništa ih ne bi spasilo od uništenja da Gospodin nije intervenirao svojom moćnom rukom. Himan opisuje nadutost nauma naoružanog neprijatelja: “Gonit ću ih, stići, plijen ću podijelit’…” (Izl 15,9). No što može i najveća vojska pred božanskom svemoći? Bog zapovijeda moru da otvori prolaz za napadnuti narod i da se zatvori kada neprijatelj bude prolazio. “A dahom svojim dahnu, more se nad njima sklopi; k’o olovo potonuše silnoj vodi u bezdane” (Izl 15,10). Slike su snažne. Žele opisati mjeru veličine Božje, dok izražavaju divljenje naroda koji gotovo ne vjeruje svojim očima te pjeva jednim glasom pjesmu ispunjenu ganućem: “Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati” (Izl 15,2).
2. Pjesma ne govori samo o zadobivenom oslobođenju; pokazuje ujedno njegovu pozitivnu svrhu, koja nije ništa drugo već ulazak u Božje boravište da bi se živjelo u zajedništvu s njim: “Milošću svojom vodio si ovaj narod, tobom otkupljen, k svetom tvom Stanu snagom si ga svojom upravio” (Izl 15,13). Tako shvaćen, taj događaj nije bio samo u temelju saveza između Boga i njegovog naroda, već je postao poput “simbola” čitave povijesti spasenja. U tolikim drugim prigodama Izrael će se naći u sličnim situacijama te će se baš taj Izlazak ponovno aktualizirati. Na osobit način taj je događaj slika velikog oslobođenja koje će Krist ostvariti svojom smrću i uskrsnućem. Zbog toga naš himan na poseban način odjekuje u liturgiji uskrsnoga bdjenja, da snagom svojih slika objasni ono što se ostvarilo u Kristu. U njemu nismo bili spašeni od čovjeka tlačitelja, već od ropstva Sotone i grijeha, koji od početka prati sudbinu ljudskog roda. S njim čovječanstvo nastavlja put koji vodi Očevoj kući.
3. To oslobođenje, već ostvareno u otajstvu i prisutno u krštenju kao sjeme života određeno da raste, dostići će svoju puninu na kraju vremenâ kada se Krist vrati u slavi i “preda kraljevstvo Bogu i Ocu” (1 Kor 15,24). Upravo nas na taj konačni, eshatološki, obzor časoslov poziva gledati, stavljajući u uvodu u naš himan citat iz Otkrivenja: “Oni koji pobijediše Zvijer… pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega” (Otk 15,2.3). Na kraju vremenâ za sve će se spašene ostvariti u punini ono što je u događaju Izlaska najavljeno, a u Kristovu Uskrsnuću konačno izvršeno, no ujedno otvoreno budućnosti. Naše je spasenje stvarno i duboko ali stoji između “već” i “još ne” ovozemnog života, kao što nas podsjeća apostol Pavao: “Ta u nadi smo spašeni” (Rim 8,24).
4. “U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio” (Izl 15,1). Stavljajući nam u usta ove riječi drevnog himna, časoslov nas poziva da svoj dan postavimo na veliki obzor spasenja. To je kršćanski način poimanja protjecanja vremena. U danima koji se gomilaju nema neke zle kobi koja nas tlači, već naum koji se razvija i koji naše oči moraju naučiti čitati kao u simbolima. Na tu su povijesno-spasenjsku perspektivu bili na osobit način osjetljivi crkveni oci, koji su voljeli čitati važne događaje iz Staroga Zavjeta – od potopa u doba Noe do Abrahamova poziva, od oslobođenja u Izlasku do povratka Židova iz babilonskog izgnanstva – kao “slike” budućih događanja, priznavajući tim događajima “arhetipsku” vrijednost: u njima su unaprijed naviještene temeljne značajke koje se ponavljaju, na stanovit način, u tijeku cijele ljudske povijesti.
5. Uostalom već su proroci iznova čitali događaje iz povijesti spasenja, ukazujući na njihovu uvijek aktualnu vrijednost i naznačavajući njihovo puno ostvarenje u budućnosti. Oni tako, u razmatranju otajstva saveza koji je Bog sklopio s Izraelom, čak govore o “novom savezu” (Jer 31,31; usp. Izl 36,26-27), u kojem će Božji zakon biti upisan u samo čovjekovo srce. Nije teško u tome proroštvu vidjeti novi savez sklopljen u Kristovoj krvi i ostvaren po daru Duha. Recitirajući taj pobjednički himan staroga Izlaska u svijetlu uskrsnog Izlaska, vjernici mogu živjeti radost Crkve u vremenu koja hodočasti prema nebeskom Jeruzalemu.
6. Riječ je dakle o tomu da se s uvijek novim divljenjem razmatra ono što je Bog pripravio za svoj narod: “Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine, na mjestu koje ti, Jahve, svojim učini Boravištem” (Izl 15,17). Pobjednički himan ne izražava čovjekovu pobjedu, već Božju pobjedu. Nije pjesma o ratu, već je pjesma o ljubavi. Puštajući da naši dani budu prožeti tim titrajem hvale drevnih Židova, hodimo putovima svijeta, koji nisu lišeni zamki, opasnosti i trpljenja, sa sigurnošću da smo ogrnuti milosrdnim Božjim pogledom: ništa se ne može oprijeti snazi njegove ljubavi.