Treba li Bog ovakvome svijetu?

Predraga braćo i sestre!
1. Na polovici našega korizmenog hoda, ove četvrte korizmene nedjelje, pozvani smo razmišljati o onome što je u središtu kršćanskoga naviještanja, upravo o velikoj ljubavi koju Bog ima prema čovječanstvu. U današnjem Evanđelju čitamo: “Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina, Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16).
Osjeća li suvremeni čovjek potrebu toga navještaja? Na prvi pogled reklo bi se da ne osjeća, budući da – u javnim izrazima i stanovitoj prevladavajućoj uljudbi – izbija slika čovječanstva koje je sigurno samo u sebe, koje svjesno Boga otklanja, tražeći bezuvjetnu slobodu čak nasuprot ćudoređa.

2. No, kad se izbliza pogleda stvarnost svake osobe, prisiljene svoditi račune svoje lomljivosti i svoje samoće, primjećuje se da su duhovi, mnogo više no što bi se vjerovalo, obuzeti tjeskobom, strepnjom pred budućnošću, strahom od bolesti i od smrti. Otud je razumljivo zašto toliki, tražeći put izlaska, ponekad zaglavljuju na stranputicama, kao što je na primjer podzemlje droge, praznovjerja i odvratnih magijskih obreda.
Kršćanstvo ne nudi jeftinih utjeha, nego zahtjevno ište istinsku vjeru i strogo ćudoredni život. Ali, ono nam daje razloga za nadu pokazujući nam kako je Bog Otac bogat milosrđem, on koji nam je darovao Sina, pokazujući nam tako svoju neizmjernu ljubav.

3. Marija, milosrdna majka, neka nam utisne u srce sigurnost da nas Bog ljubi. Neka nam bude blizu kad smo osamljeni, kad smo u napasti podleći životnim teškoćama. Neka nam ucijepi osjećaje svoga božanskog Sina, kako bi naš korizmeni hod postao iskustvo opraštanja, prihvaćanja i ljubavi.