"Treba se oprijeti novom izazovu ozakonjenja eutanazije i potpomognutom samoubojstvu"

“Treba se oprijeti novom izazovu ozakonjenja eutanazije i potpomognutom samoubojstvu”. To je istaknuo Ivan Pavao II. sudionicima Plenarne skupštine Papinske akademije za život koje je primio u audijenciju u subotu 27. veljače u konzistorijalnoj dvorani. Papin govor donosimo u cijelosti.

1. Mnogo poštovani članovi Papinske akademije za život pristigli u Rim prigodom vaše godišnje Generalne skupštine, dobro došli! Srdačno pozdravljajući svakoga od vas, zahvaljujem predsjedniku, prof. Juanu De Dios Vial Correa, za ljubazne riječi kojima je izrazio vaše osjećaje. Pozdravljam također nazočne biskupe: mons. Elia Sgrecciu, zamjenika predsjednika Papinske akademije za život, i mons. Javeria Lozana Barragana, predsjednika Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika, kojemu je Papinska akademija pridružena.
Posebno sjećanje nezaboravnom prvom predsjedniku, prof. Jeromeu Lejeuneu, koji nas je napustio prije pet godina, 3. travnja 1994. On je silno želio ovu novu ustanovu, gotovo kao svoju duhovnu oporuku za zaštitu ljudskoga života, predviđajući porast prijetnji koje su se na obzorju već javljale.
Želim izraziti svoje zadovoljstvo za velikodušno istraživanje i širenje informacija, koje je Papinska akademija znala postaviti i ostvariti u ovom prvom petogodištu. Tema koju ste izabrali za svoje razmišljanje, “Dostojanstvo umirućeg”, želi iznijeti svjetlo nauka i mudrosti na, u stanovitom smislu, novu prijelomnicu. Život umirućih i teško bolesnih, doista je danas izložen skupu opasnosti, koje se ponekad očituju u obliku nečovječnog postupanja, drugi put u nepoštivanju i također u napuštanju, koje može stići sve do eutanazije kao rješenja.
2. Pojava napuštanja umirućeg, koja se širi u razvijenom društvu, ima različite korijene i mnogostruke stavove, uvelike prisutne u vašem razglabanju.
Postoji socio-kulturalni stav, pod imenom “prikrivanje smrti”: društva složena po mjeri materijalnog blagostanja doživljavaju smrt kao besmisao i, u namjeri da izbrišu pitanje o njoj, predlažu ponekad njezino bezbolno pospješenje. Takozvana “kultura blagostanja” često donosi sa sobom nesposobnost shvaćanja smisla života u prilikama patnje i ograničenja, koji prate čovjekovo približavanje smrti. Slična se nesposobnost zaoštrava kad se očituje u čitavom čovječanstvu zatvorenom onostranosti, i nerijetko se pretvara u gubitak povjerenja za vrijednosti čovjeka i života.
Postoji filozofski i ideološki stav koji se poziva na apsolutnu čovjekovu autonomiju, gotovo kao da je on začetnik svog života. U tom se pogledu oslanja na načelo samoodređenja, tako da se također uzvisuju samoubojstvo i eutanazija kao paradoksalni oblici potvrđivanja i ujedno razaranja vlastitoga “ja”.
Postoji također liječnički i njegovateljski stav, koji se izražava u težnji ograničavanja skrbi za teške bolesnike, upućene u zdravstvene ustanove koje ne mogu uvijek pomagati čovječno i ponaosob. Posljedica je da se hospitalizirana osoba nerijetko odrezana od obitelji izlože svojevrsnim tehnološkim zahvatima koji ponizuju njezino dostojanstvo.
Javlja se napokon prikriveni poticaj takozvane “utilitarističke etike”. Ona upravlja mnogim društvima koja su uznapredovala glede proizvodnje i uspješnosti: s takva se gledišta teški bolesnik i umirući kojemu bi trebala produljena i izvanredna skrb promatra u svjetlu odnosa troškova i uspjeha kao uzaludni teret. Taj stav potiče, stoga, smanjivanje pomaganja kad je život na zalazu.
3. Tom ideološkom sklopu sve se češće pridružuju pokreti sa zahtjevima za donošenje zakona u prilog eutanazije i potpomognutog samoubojstva. Već postignuti rezultati u nekim zemljama, sad s osudama vrhovnoga suda, sad s glasovima parlamenta, potvrđuju širenje određenih uvjerenja.
Riječ je o napredovanju one kulture smrti, koja se javlja također u drugim pojavama koje se mogu svesti na jedan ili drugi način nedovoljnog vrednovanja čovjekova dostojanstva: to su, na primjer, smrti zbog gladi, zbog nasilja, zbog rata, zbog pomanjkanja prometnog nadzora, zbog nedovoljne pozornosti na sigurnosne propise na radu.
Pred novim očitovanjima kulture smrti Crkva ima dužnost podržavati vjeru u svoju ljubav za čovjeka “koja je put kojim ona treba prva hodati” (Redemptor hominis, 14). Njezina je zadaća danas osvijetliti čovjekovo lice, osobito lice umirućega, punom svjetlošću svog nauka, svjetlom razuma i vjere; njezina je dužnost pozvati na okupljanje, kao što je već učinila u različitim odlučujućim prilikama, svih snaga zajednice i osoba dobre volje, da se umirućega obujmi novim žarom ljubavi i solidarnosti.
Crkva je svjesna da je smrtni čas uvijek praćen osobitom zbijenošću ljudskih osjećaja: zemaljski se život dovršava; prekidaju se veze osjećaja što povezuju naraštaje i cijelo društvo, a ukorijenjeni su u svakoj osobi; u svijesti osobe koja umire i onih koji ju njeguju postoji sukob između smrti kao onoga nepoznatog što uznemiruje i najprosvjetljenije duhove. Crkva se zauzima da se umirući ne povrijedi, nego da mu se posveti sva ljubazna skrb, da se bude uz njega dok se on približava pragu vremena da bi prešao u vječnost.
4. “Dostojanstvo umirućeg” ukorijenjena je u njegovu ostvarenost i u njegov osobni poziv na besmrtni život. Pogled pun nade preobražava raspadanje našega smrtnog tijela. “A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je smrti pobjeda tvoja” (1 Kor 15,54; usp. 2 Kor 5,1).
Crkva, stoga, braneći svetost života, također onoga na umoru, ne cijeni tjelesni život kao apsolutnu vrijednost, nego naučava poštivati pravo dostojanstvo osobe, koja je stvor Božji, i pomaže smireno prihvatiti smrt kad se tjelesne snage više ne mogu održati. U enciklici Evangelium vitae sam napisao: “Život tijela u zemaljskim prilikama za vjernika nije apsolutan, tako da može biti od njega zatraženo da ga napusti za neko više dobro… Nijedan čovjek, ipak, ne može izabrati da živi ili da umre; toga izbora, naime, apsolutni je gospodar samo Stvoritelj, onaj u kome #!živimo, mičemo se i jesmo#! (Dj 17,28)” (br. 47).
Odatle proizlazi usmjerenje ćudorednog ponašanja prema teškom bolesniku ili umirućem koje se s jedne strane protivi eutanaziji i samoubojstvu (usp. ondje, 61) a s druge strane, onim oblicima “terapeutske upornosti” koji nisu od prave potpore životu i dostojanstvu umirućega.
Ovdje je prikladno tražiti osudu eutanazije shvaćene u pravom smislu kao “djelo ili propust koji po svojoj naravi ili namjeri, izaziva smrt, u cilju otklona svake boli” ukoliko je “teška povreda Božjega zakona” (ondje, 65). Isto tako treba osuditi samoubojstvo ukoliko je “prema objektivnom sudu, težak nemoralni čin, jer prezire ljubav prema samom sebi i odriče se dužnosti pravde i ljubavi prema bližnjemu, prema različitim zajednicama čiji je on dio i prema društvu općenito. U svojoj najdubljoj jezgri ono odbacuje apsolutnu vlast Boga nad životom i smrću” (ondje, 66).
5. Vrijeme u kojem živimo zahtijeva pokretanje svih sila kršćanske ljubavi i ljudske solidarnosti. Treba se doista oprijeti novom izazovu ozakonjenja eutanazije i potpomognutog ubojstva. Stoga nije dosta pobijati u javnom mnijenju i parlamentima tu težnju prema smrti nego treba pokrenuti društvo i sama crkvena ustrojstva za dostojnu pomoć umirućemu. U tom pogledu, rado ohrabrujem sve koji promiču djela i pothvate za pomoć teškim bolesnicima, kroničnim duševnim bolesnicima, umirućima. Neka se zauzimaju, ako je potrebno, već postojeća djela pomoći mijenjati prema novim potrebama, da niti jedan umirući ne bude napušten ili ostavljen sam i bez pomoći pred smrću. To je pouka koju su nam ostavili toliki sveci i svetice u tijeku stoljećâ i također nedavno Majka Terezija iz Calcutte sa svojim brižnim poticajima. Treba da svaka biskupijska ili župna zajednica bude poučena čuvati svoje stare, skrbiti i posjećivati svoje bolesne u domu i posebnim ustanovama, kako se pokaže potreba.
Pročišćavanje svijesti u obitelji i u bolnicama neće propustiti poduprijeti rašireniju primjenu “palijativne skrbi” kod teških bolesnika i umirućih, tako da ublaže boli, donoseći im istodobno duhovnu utjehu pomoću ustrajne i brižne njege. Morat će se podizati nove ustanove za prihvaćanje staraca koji su sami i bespomoćni, ali osobito treba promicati široko rasprostranjenu udrugu za ne samo ekonomsko nego i moralno pružanje pomoći po kućama: obitelji koje su spremne zadržati u kući teško bolesnu osobu podvrgavaju se doista ponekad teškim žrtvama. Mjesne Crkve i redovničke zajednice u stanju su na tom području prednjačiti svojim svjedočenjem, svjesne Gospodinovih riječi o onima koji se posvećuju skrbi za bolesnike: “Oboljeh, i pohodiste me” (Mt 25,36). Marija, Žalosna Majka, koja je bila uz Isusa dok je on na križu umirao, neka majku Crkvu prožme njegovim Duhom i neka je prati u ispunjavanju toga poslanja.
Sve vas blagoslivljam.