“Trebalo je da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu”
(Lk 24, 27)

Braćo i sestre!
“A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela!” Tako otvaraju svoju dušu razočareni Kristovi učenici u tom trenutku još nepoznatom Suputniku prema Emausu (uspoređuj Lk 24, 11-35). Učenici odlaze iz Jeruzalema, duhovnog i narodnog središta, kao da bi htjeli sebe i svoj dosadašnji život gurnuti u zaborav.

Možda se bilo u bliskoj prošlosti slično događalo i s nama! I mi smo nosili u svome srcu toliko neispunjenih nada … Žurili smo svojim osjećajima, mislima, htijenjima – ili možda čak djelima – nekamo daleko, daleko od duhovnog i zemaljskog središta svog života.

Eto, zbog toga i ove godine stupa u naš život netko Treći, istiniti Suputnik, koji može itekako utjecati na naš život. Dolazi k nama Gospodin, koji pobjeđuje smrt i stvara novi život. Na osobit smo način radosni što slavimo Uskrs zajedno sa pravoslavnom Crkvom i svim kršćanima.

Prije nego krenemo s našim životnim Pratiocem na put našeg razmatranja pogledajmo na događaje u “kući” naše nadbiskupije.

1. Zahvala velikom pastiru

Papa Ivan Pavao II. prihvatio je 31. ožujka 2001. molbu g. dr. Franca Perka za razrješenje od nadpastirske službe u našoj nadbiskupiji i metropoliji. Želja Crkve je bila da u tom trenutku preuzmem brigu za našu Bogu tako dragu zajednicu. Imam posebnu povijesnu čast da hvalim i slavim Božju providnost, što je ovoj našoj mjesnoj Crkvi u najtežim kušnjama i opasnostima poklonila hrabrog, prosvijetljenog, mudrog i ustrajnog pastira. Njegova riječ – u crkvi ili u medijima – gradila je sigurnost i nepokolebivost Petrove pećine te na otvorenom moru premnogih valova uvijek jasno usmjeravala i osigurala plovidbu prema velikim ciljevima spasenja. Izvanredni horizonti njegovog znanja i iskustva nisu ga u konkretnom životu dignuli daleko od nas nego je duhom prave evanđeoske jednostavnosti i dobrote bio uvijek s nama, za nas, među nama. U drugačijim okolnostima – barem po našim ljudskim mjerilima – mogao bi još punije odjekivati njegov pastirski žar, ali Bog ga je upotrijebio da je u tolikim iskušenjima spašavao život naše Crkve, tog malenog ali značajnog stada sveopće Crkve.
Uskrsni ponedeljak bit će prava prilika da iskažemo zahvalnost Bogu i našem dosadašnjem nadpastiru.

U isto vrijeme sa svoje strane pozdravljam svu braću i sestre beogradske nadbiskupije i metropolije. Izražavam jedinstvo posebice sa svim svećenicima, redovnicima i redovnicama. Zahvaljujem Gospodinu za zajedništvo sa biskupima metropolije i sa svim članovima Biskupske konferencije Jugoslavije. Radosno obznanjujem puno spremnosti na dijalog i suradnju Njegovoj svetosti, patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Pavlu, svim arhijerejima, svećenicima, monasima i monahinjama te čitavom narodu Božjem. Pozdravljam sve kršćane u našoj zemlji i vidim potrebu i mogućnost za pun i skladan međureligijski dijalog.

2. “Kakav je to razgovor”

Pođimo sada na put našem Emausu. “Kakav je to razgovor što ga među sobom vodite?” pita uskrsli Krist Gospodin i nas. Pita svu braću i sestre u ovoj zemlji; pita sve one, koji se prozivaju njegovim imenom. Pita na posebni način nas, katolike Beogradske nadbiskupije.
Kada Isus traži o čemu “vodimo razgovor”, pita zapravo, što nosimo u svome srcu. Kakvi su naši osjećaji, naše preokupacije, brige, strahovi, pogledi, stavovi, mišljenja i planovi.
Pita nas, da li znamo čitati događaje “iznutra”, u dubini, u srži ili gledamo samo na ono, što se događa na površini, izvana, u izvanjskim pojavama.

Možda i mi odgovaramo Suputniku Kristu: “Zar si Ti jedini stranac … koji ne znaš što se dogodilo ovih dana?”
Krist Gospodin nas, dakle, prisutnošću svog preobraženog tijela priprema, da uronimo u bitnost života. Hoće reći da je treba žrtvom pobijediti zlo, licemjerstvo, neodgovornost, nepoštenost, neradinost, nezanimanje za velika pitanja istinskog oslobađanja čovjeka i čovječanstva. Upućuje nas, da treba doći do korjenitih promjena u svakom srcu i u svim srcima.

3. “Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi …?”

Kao učenici na putu u Emaus, koji su mislili, da će ih Krist bez njihove osobne suradnje osloboditi vanjskog neprijatelja, tako možda i mi mislimo, da će se bez naše suradnje i velike osobne zauzetosti nešto bitno promijeniti.

Fizičkim onemogućavanjem onih koji nas zarobljuju mogu se stvoriti tek vanjski uvjeti za promjene. Ali ako nema novog života, to jest života djelotvorne i stvaralačke ljubavi u nama, onda ostajemo kao neobrađeno i neposijano polje, koje ne donosi plodove iako sije sunce slobode i pada kiša materijalnih dobara.

Istiniti Uskrs je moguć samo u dubini naših srdaca: ako se u njima otkloni robovanje zlu i sebičnosti i s Kristom ustaje na novi život sveopće ljubavi.

Uskrsli Gospodin poziva svakoga od nas na osobno zalaganje, na osobni doprinos, na veliku spremnost da preko ljubavi koja umire sebičnosti ustajemo na slobodu samodarivanja. Da, za svakoga od nas vrijedi: “Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi i uđe u svoju slavu?” Samo ljubav, koja se daruje, koja izgara, vodi u Kristovu slavu. I mi smo sada potrebni te iste slave: slave radosti i ponosa što smo Kristovi učenici; slave osobnog žara jer smo u zajedništvu s Njime; jer smo u zajedništvu sa njegovom Crkvom; treba nam slave velike svijesti da smo poslani svjedočiti i navješćivati Božje kraljevstvo. Treba nam slave proročke odvažnosti da možemo živjeti baš sada i ovdje i tako odgovarati velikim izazovima. Krist naime ima veliko povjerenje baš u nas i u našu zajednicu.

Iz evanđeoskog pripovijedanja znamo da se do ove slave dolazi samo slušanjem Njegove riječi i blagovanjem Njegovog tijela. “Zar nije gorjelo srce u nama, dok nam je putem govorio i tumačio Pisma?” govoraše učenici. A evanđelist sam kaže: “Uze kruh, razlomi ga pa im ga dade. Njima se otvoriše oči i prepoznaše ga.”

4. “U isti čas se digoše i vratiše u Jeruzalem”

Ovogodišnji Uskrs, koga želimo slaviti slušajući Gospodina i primajući Njegovo tijelo, morao bi nas sve na osobiti način podići. Podići u nadi da je s Kristom moguće pobijediti zlo, beznađe, sve bjegove i stranputice. Da je moguće dignuti se na razinu ljudskog i kršćanskog dostojanstva. Da se je moguće podići iz pesimizma u život “vjere, ufanja, ljubavi”… to jest, da na nov način gledamo na život, da se sjedinjujemo i poistovjećujemo s najuzvišenijim ciljevima pojedinaca, čovječanstva, nekog naroda a osobito Crkve; da je moguće živjeti jedinstvo sa svim ljudima, sa svim Kristovim vjernicima, a napose sa Presvetim Trojstvom, izvorom našeg života.

Ipak bih na poseban način istakao: trebamo se podići u punije shvaćanje čovjeka pojedinca, obitelji kao središta i nadahnuća za čitav društveni i crkveni život; treba se podići na integralniji odgoj djece i mladih kao jedinog puta do bolje budućnosti i permanentne formacije sviju nas, kako bismo mogli živjeti kao izabrani narod, kao proročka Kristova zajednica. Svi, koji smo na bilo koji način odgovorni za obiteljski život te vjerski i društveni odgoj, imamo u ovom trenutku u svojim rukama sudbinu budućnosti.

Učenici se ne samo digoše nego i vratiše se u Jeruzalem. Vratiše se, to jest u središte života, u zajedništvo svih apostola i učenika i to s velikom radošću i odvažno svjedočeći za Uskrslog Gospodina. Tada je uistinu potekla rijeka milosti, koja u svako vrijeme donosi nove svece, mučenike ljubavi i svjedoke vječne istine.

Velika je moja želja i nada, velik je moj poziv i usrdna molba svima, koji su po krštenju Kristovi, odnosno osjećaju u svom srcu čežnju za novim životom: vratite se u središte svoje osobnosti, u središte svoje obitelji, u središte svoje vjerske zajednice, u središte svog životnog poziva i rada. Sad nije vrijeme za bijeg, pasivnost, žalost i lutanje. Sada je vrijeme radosti, rada, zajedništva i svjedočenja. Iz primjera prvih Kristovih učenika moguće je promijeniti sebe, moguće je stvarati zdrave obitelji, graditi naše župske zajednice, moguće je biti u središtvu društvenog života i svjedočiti da Uskrsli Krist živi ovdje i sada, među nama i na ovim prostorima.

Zato: od srca želim svoj braći i sestrama naše nadbiskupije: radost, sreću i snagu uskrsnih blagdana! Svoj braći Srpske pravoslavne Crkve: Hristos vaskrese – va istino vaskrese. Svim kršćanima: Gospodin je s vama! Svim ljudima dobre volje: evo, život ima svoj smisao i središte. Radujmo se i pjevajmo Aleluja.

Pozdravlja Vas

+ Stanislav Hočevar
beogradski nadbiskup i metropolita

Beograd, Uskrs 2001.