TREĆA OBLJETNICA PROGLAŠENJA BLAŽENIM KARDINALA ALOJZIJA STEPINCA

Dopustite mi da vam na početku povjerim nešto osobno i da vam progovorim kako sam na osobit način povezan s blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem. Kao mladi gimnazijalac u svome sam rodnome gradu Bordeauxu, pomoću katoličkoga dnevnika La Croix pratio različita razdoblja nepravedna procesa, započeta 30. rujna 1946., kojemu je bio podvrgnut vaš spomenuti Nadbiskup. Bilo je to za mene, tada još učenika, jasno otkriće da je moguće, štoviše da je dužnost, žrtvovati vlastiti život u ime vjere i vjernosti Petrovoj stolici. Zahvaljujući zatim vašemu nadbiskupu, mons. Josipu Bozaniću, posjedujem mali kip blaženoga Stepinca, koji je na vidljivome mjestu na ulazu u moj vatikanski stan. Ulazeći ili izlazeći iz kuće, uvijek pozdravim toga velikog svjedoka vjere, koji se nije nikada predavao pred silama tame. Te dvije osobne crtice koristim da bih vam izrazio svoju radost što se nalazim među vama i što predvodim ovo svečano euharistijsko slavlje, prigodom treće obljetnice proglašenja blaženim vašega kardinala nadbiskupa.

1. Netom smo čuli Isusove riječi: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.” (Iv 12,26) Ta evanđeoska rečenica bila je životni program blaženoga Stepinca. On je bio služitelj svojemu Bogu, služitelj Crkvi i svojoj braći i sestrama, pa i onima koji nisu dijelili njegovu vjeru ili su ga progonili. Svi se sjećamo nauka kardinala Stepinca, njegove odlučne i jasne riječi u obrani prava Crkve. Tijekom čitavoga svog života, a osobito u trenucima zatočeništva, govorio je riječju i djelima: “Gospodin mi je baština i čaša.” (Ps 15,5)

2. Kardinal Stepinac bio je također velik Hrvat koji je znao podići glas protiv zlostavljanja kojih su žrtve bili njegovi sunarodnjaci. U svojemu govoru pred sudom 3. listopada 1946. reče: “Što sam govorio o pravu hrvatskoga naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim načelima; nitko mi to ne može zabraniti… Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je. Ako trebam pasti, past ću zbog toga što sam učinio svoju dužnost.” Stoga, zajedno s nadbiskupom Stepincem nije osuđen tek jedan čovjek, već pravo, dostojanstvo i sloboda čovjeka.

3. Crkva je – kako jučer tako i danas – prisutna u društvu da bi podsjetila, osobito u teškim trenucima, na transcendentalnu dimenziju čovjeka koji ne može biti sveden na ono što proizvodi; da bi podsjetila na ljudsko dostojanstvo, na dostojanstvo ljudskoga života, na dužnost solidarnosti. Jer Crkva je uvjerena da ljudima nabolje može pomoći Isus Krist, njegova Radosna vijest i njegova Crkva. U biti, kardinal Stepinac svoj je život dao da bi Hrvatska i njezina djeca imala bolju budućnost.
Biti kršćanin uvijek će značiti imati hrabrosti #!biti drukčiji#!, u ime Onoga koji je put, istina i život. Živimo u svijetu u kojemu naši suvremenici imaju mnoštvo #!učitelja#!, raspolažu značajnim informacijama i vijestima; ali ono što traže jesu #!svjedoci#!. Uvjeren sam da u ovome tisućljeću, pred tolikim nasiljem, materijalizmom, pred tolikim lažnim receptima za sreću, mi kršćani imamo dužnost gajiti hrabrost za različitost, kako bismo svjedočili:
– da u političkome djelovanju i u javnim raspravama istinski način služenja Narodu nije diskreditirati protivnika;
– da se u poslovima ne trebaju uvažavati samo financijski ili tehnički kriteriji, već čovjek (dušom i tijelom);
– da se nasilje koje ranjava, ubija i razara ne može smatrati sredstvom za nametanje vlastitih prava;
– da osveta nije dobra formula za postizanje obeštećenja pretrpljenih nepravda;
– da nepostojanost ljudske ljubavi, ostavljene na milost i nemilost strastima i instinktu, nije ljudski način ljubavi;
– da ne možemo biti sretni bez drugih, a još manje protiv drugih, budući da smo djeca istoga Oca i braća i sestre Isusa Krista.
Neka nas blaženi Stepinac svojim junačkim svjedočanstvom potakne da ne budemo mlaki, mlitavi, već oduševljeni i hrabri kršćani. Neka nam njegov junački i vjernički primjer pomogne razumjeti do same srži što znači Gospodinova riječ: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” (Iv 12,25)