Misnom slavlju prethodila je pobožnost koju je s Josipovim štovateljima predmolio mons. Antun Sente, ml., rektor Svetišta. Hodočasnike su predvodili župljani župe BDM Snježne Kamensko sa svojim župnikom i pavlinskim provincijalom o. Mariom Škrtićem. Misno slavlje svojim pjevanjem animirali su ujedinjeni župni zbor sastavljen od članova crkvenih zborova iz pavlinskih filijala: Turanj, Logorište i Donje Mekušje i župnog središta na Kamenskom.

Na početku svoje homilije mons. Ramos je kazao kako smo ovdje jer želimo posebno častiti svetog Josipa. Molim da nam Gospodin umnoži vjeru. Čuli smo u Evanđelju kako se Isus u svom zavičaju Nazaretu čudio nevjeri svojih sunarodnjaka. Čvrsto se nadam da se Isus danas ovdje u ovom svetištu u svetohraništu raduje našoj vjeri. Ovdje hodočastimo jer volimo svetog Josipa. No, ako netko voli svetog Josipa onda je to Isus. Ponajprije zato jer je dobro dijete, kazao je na početku svoje homilije mons. Ramos, te dodao kako čovjek može zatomiti ili osloboditi kajanje. Ako zatomimo kajanje onda nismo sretni, a ako oslobodimo kajanje, odnosno ako se pokajemo onda dobivamo veliku milost. Opraštati je božansko jer Bog oprašta. Gospodin je milosrdan stoga se ne trebamo bojati pristupiti Gospodinu u ispovijedi. Svetost Crkve ovisi o svetosti ispovijedi. Nemojmo se bojati pristupiti svetoj ispovijedi jer Gospodin uistinu oprašta krivnju našeg grijeha, kazao je poznati ispovjednik.

Nadalje sveti Josip je poučavao Isusa. Sigurno je bio nježan prema Isusu. Molimo svetog Josipa da nam pomogne da budemo i mi nježni prema Isusu. Sveti Josip je učitelj molitve. Svaki put kad je razgovarao s Isusom on je molio. Zato možemo tražiti njegovu pomoć za bolje moliti. Jer naš kršćanski život vrijedi toliko koliko vrijedi naša molitva kazao je mons Ramos, zaključio: Gospodine daj da ova Velika pobožnost svetom Josipu bude plodonosna i izvor milosti za sve nas i za sve naše.

Pri kraju misnog slavlja svoju je vjeru svjedočio je Zvonko Jambrešić, osnivač i voditelj humanitarne udruge Savao. U svom kratkom obraćanju ispričao je kako je 1994. godine teško stradao u ratu. „Četrdeset sam dana bio u komi i liječnici su me otpisali, ali nije dragi Bog. Nakon što sam se probudio iz kome krenuo sam putem vjere, počeo sam istraživati tko je Bog, stanje mi se poboljšalo, ali sam još uvijek nosio posljedice ranjavanja, bio sam u kolicima, zaboravio sam čitati i pisati, prema liječničkim prognozama nikad više neću hodati. 2011. godine ponovno sam obolio, pukla su mi tanka i debela crijeva. I opet se dogodilo čudo. Kao što vidite živ sam i ovdje sam. Kroz svoju sam bolest upoznao živoga Boga i shvatio da je on stvaran i prekrasna osoba. Godine 2012. prvi sam put hodočastio u Međugorje, tada sam već bio na štakama. Kad se sada susretnem sa svojim liječnicima oni to ne mogu objasniti već i sami priznaju da je to čudo. Krenuo sam na Sustavni studij duhovnosti kod otaca karmelićana te 2015. godine prvi sam puta došao u ovo Svetište. Zanimljivo je da sam tada ovdje nabavio kip svetog Josipa i darovao joj dragoj osobi koja je u međuvremenu preminula. Njezina obitelj je taj kip nakon njene smrti vratila meni. Od mog prvog posjeta svetom Josipu molim mu se svaki dan. On je zapravo cijelo vrijeme prisutan u mojem životu. Pred nekoliko dana osjetio sam žarku želju da dođem ovdje, a onda je slijedio vaš poziv da baš ovdje u Josipovu svetištu svjedočim svoju vjeru. Vi mene niste ni poznavali, a ja nisam znao da me kanite zvati. I eto me ovdje, zar nije divan taj sveti Josip“, ustvrdio je gospodin Zvonimir.

„Zahvaljujući dragom Bogu i po uzoru na Majku Tereziju, a iz zahvalnosti što mi je povratio mogućnost da mogu hodati, da sam živ osnovao sam udrugu Savao, a sjedište nam je kod sestara Majke Terezije. Najzanimljivija aktivnost ove udruge, jest izlazak na područje Glavnog i Autobusnog kolodvora u Zagrebu (prvi nam je izlazak bio 22. 11. 2017). kako bi beskućnicima u noćne sate pružili okrjepu prije teške noći. Rad udruge se ustalio kao putujuća pučka kuhinja. Svakog utorka i petka, bez iznimke na vremenske pogodnosti, izlazimo i u 20 sati se nalazimo ispred Hrvatske Pošte u Branimirovoj 4, na otvorenom, na klupicama. Tamo se susrećemo s beskućnicima, te im podijelimo sendviče, čaj, kavu te odjeću, obuću, deke ili vreće za spavanje, ovisno o primljenim donacijama, a potom ostajemo u druženju i razgovoru s njima. Njima je najpotrebnije topla riječ. Sjećam se jednog beskućnika do kojega sam došao baš na 30 rođendan tajnika Udruge. Prišao mi je tada, taj beskućnik, pozvao me na stranu zagrlio me, te mi kazao: ja nema nikoga jedino što moga biti u tvom zagrljaju i plakati. Hvala ti! Bilo je to posebno iskustvo“, zaključio je Zvonimir.