Zaprešić, (IKA) – Treći susret svećenika i vjeroučitelja Zaprešićkoga dekanata koji rade u osnovnim i srednjim školama na tom području održan je 10. studenoga u Pastoralnom centru župe Marije Kraljice apostola u Zaprešiću. Nakon uvodne molitve, dobrodošlicu sudionicima izrazio je zaprešićki dekan preč. Ivan Frkonja, istaknuvši da je zajedničko okupljanje prilika da u Godini vjere zajedno promisle što napraviti na osobnom ali i na sveopćem području Crkve u kojoj su poslani djelovati.
Uvodno izlaganje održali su mons. Ivan Miklenić, arhiđakon Zagorskog arhiđakonata, o. Vinko Sudar, SAC, i vjeroučiteljica Sanja Blažina. Mons. Miklenić istaknuo je da bi svaki navjestitelj, bio to svećenik ili vjeroučitelj, u Godini vjere trebao iznova otkriti ljepotu i radost vjere jer samo oduševljeni vjernici mogu oduševljavati druge. Posvjedočio je kako je doživljavao Boga u svojim sjemeništarskim danima te kako mu je posebno na osobnom putu dozrijevanja za iskrenu i oduševljenu vjeru pomoglo višestruko čitanje i razmatranje “Govora na gori”. Istaknuo je kako društvene, kulturno-ekonomske, političke i vjerske promjene pozivaju na nešto novo: živjeti na obnovljeni način naše zajedničko iskustvo vjere i navještaj, putem evangelizacije koja je nova u svom žaru, metodama i izrazima. Osvrćući se na nedavnu Biskupsku sinodu u Rimu, predavač je napomenuo tri važna poticaja gdje biskupi pozivaju svećenike, đakone, vjeroučitelje, i druge župne animatore da jedni druge podupiru na polju naviještanja i kateheze, liturgijskog života i karitativne službe. Osobito su ti poticaji usmjereni prema mladima i siromasima, istaknuo je mons. Miklenić. Svećenicima i vjeroučiteljima poručio je da u svom pastoralnom radu rade “jedan na jedan” kako bi se izbjegla masovnost koja je prolazna i koja ne ostavlja tragove a najboljima i najsposobnijima daje se priliku da se učvrste i da se izgrade u svojoj vjeri i na taj način dobivamo nove suradnike. Takav način pastoralnog rada dat će sigurno i dobre plodove, zaključio je mons. Miklenić.
O. Vinko Sudar osvrnuo se identitet vjeroučitelja, ocrtavajući njegov lik kao “školskog djelatnika i crkvenog poslanika”. “Nema nikakve dvojbe da su vjeroučitelji pozvani biti svjedocima vjere koju poučavaju i to ne samo u školi, već na svakom mjestu i u svako vrijeme. Oni nisu ‘vanzemaljci’ nego pripadaju nekoj zajednici i uime te zajednice ostvaruju svoje poslanje. Zato je njihov angažman u toj zajednici neupitan. Od njih se s pravom očekuje i traži da se barem djelomično uključe u župna pastoralna događanja”, istaknuo je. Govoreći o problemima u shvaćanju angažmana vjeroučitelja sa župnikom, o. Vinko mišljenja je da pastoralni angažman u župi treba proizlaziti iz dobre volje i želje služiti Bogu i Crkvi, a ne zbog prisile ili nekog drugog (financijskog) interesa.
Govoreći o suradnji između župnika i vjeroučitelja, vjeroučiteljica Blažina istaknula je da je suradnja ne samo poželjna nego i potrebna. Uzimajući za primjer slike oca i majke, rekla je da u vjeroučiteljima vidi majku koja treba učiti prve riječi vjere i ljubavi a svećenici poput dobrog oca trebaju povesti djecu da učine prve korake vjere. Zaključila je da se ta suradnja ne smije i ne može svesti samo na jedno mjesto. Jer ne živimo i ne radimo samo u crkvi. Mnogoj djeci je škola ujedno i dom i crkva. Mnogi tamo traže utjehu, ljubav i prijateljstvo i samoga Boga.
Na kraju susreta bogatog poticajima i smjernicama za daljnju suradnju između župnika i vjeroučitelja uslijedila je rasprava gdje je vjeroučitelje zanimalo kako se postaviti prema “Zdravstvenom odgoju u školi” s obzirom da je mnogo toga upitno vezano uz prava roditelja i moralna i etična načela samog programa. Susret župnika i vjeroučitelja završio je molitvom i zajedničkim objedom.