Tribina mr. Josipa Kopreka u Varaždinu

Varaždin, (IKA) – U vjeronaučnoj dvorani župe sv. Josipa na Banfici u Varaždinu 17. studenoga održana je tribina na kojoj je predstojnik Ureda za obitelj Varaždinske biskupije i biskupijski povjerenik za katoličke laičke udruge vlč. mr. Josip Koprek govorio o pastoralnim izazovima za svećenike i vjernike, vezanim uz prava i dužnosti u sakramentalnom životu.

Nakon uvodnih riječi domaćeg župnika Ivana Žmegača, mr. Koprek je u tijeku izlaganja ukazao na problematične situacije u pastoralu sakramenata, kao što su pričest za rastavljene, krštenje za djecu ateista, prva pričest i potvrda za nevjeroučenike, kumstvo bez potrebnih uvjeta, ali i sprovod za distancirane od Crkve.
Nastojeći potaknuti zajedničko promišljanje o aktualnoj crkvenoj, osobito župnoj praksi glede sakramentalnog pastorala, mr. Koprek napomenuo je kako je potrebno posvjestiti da su svi, i vjernici i svećenici, koji čine jednu te istu Crkvu, pozvani da istinski žive svoj vjernički život i poslanje.
U izlaganju je dotaknuo i neke sporne teme kršćanske i vjerničke svakodnevice, koje su jednima povod za razočaranje i odvraćanje od Crkve i crkvenog života, a drugima razlog za zbunjivanje i sablažnjavanje nad nekim konkretnim postupcima, osobito svećenika. Stoga je uvodno govorio o sve većoj “raskršćanjenosti” današnjeg društva, u kojem postaje normalno i trend sve ono što je u suprotnosti s crkvenim naukom, čemu pridonose i javni mediji koji nameću određene norme ponašanja koje su nespojive s kršćanskim načinom razmišljanja.
Ujedno se mr. Koprek osvrnuo na različite stupnjeve pripadnosti Crkvi. Danas, mnogi vjernici, osobito oni koji ne pripadaju onoj angažiranoj skupini, nemaju ispravno shvaćanje sakramenata, nego smatraju da je to “stvar koju imaju pravo primiti, obaviti ili odraditi” sociološko, obredno i tradicijski. No, Crkva nije samo duhovna zajednica, već je i ljudska organizirana institucija, koja ima neka svoja pravila, propise, norme koji obvezuju, kako vjernike, tako i svećenike, jer osim prava postoje i neke obveze i dužnosti koje se najčešće zaboravljaju ili nastoje izbjeći. Također, svećenik kao redoviti služitelj sakramenata ima odgovornost pred Bogom, Crkvom i vlastitom savješću da podjeljivanje sakramenata počiva na potrebnim uvjetima, prije svega vjeri, kako bi oni imali smisla, a ne se svodili samo na obred, svečanost, paradu i slično”, kazao je predavač.

Osvrnuvši se na danas osobito prisutan problem pričesti za rastavljene i one koji žive samo u civilnom braku, vlč. Koprek ustvrdio je kako u sakramentalnom životu Crkve vjernici mogu sudjelovati samo u slučaju ako kao crkveno vjenčani nakon rastave ne ulaze ponovno u građanski brak. Oni koji su ušli u novi civilni brak ne mogu prema važećim crkvenim propisima primiti odrješenje u ispovijedi, niti pristupati pričesti. “No, ako i nisu u potpunom sakramentalnom zajedništvu, to ne znači da su od Crkve odbačeni i da crkvena zajednica s njima i cijelom obitelji ne računa te da će im se u bolesti ili pred kraj života uskratiti prilika za ispovijed i odrješenje te bolesničko pomazanje”, istaknuo je mr. Koprek. Premda se često čini kao da Crkva u takvim slučajevima postupa prestrogo na temelju nekog legalističkog morala, njezina se pravila temelje na vjernosti Objavi, tj. Evanđelju – braneći i zastupajući Božju viziju braka i obitelji, upozorio je mr. Koprek koji je zatim govorio o uvjetima za krštenje, prvu pričest i krizmu, kao i za kumstvo. Napomenuo je kako nije dovoljno da su samo roditelji ili kumovi djece primili osnovne sakramente, nego je važan i njihov odnos prema vjeri unutar crkvene zajednice. No, kako je najčešće teško ustanoviti usklađenost potrebnih uvjeta koje netko ima s njegovom konkretnom praksom, Crkva insistira barem na onome što može činjenično utvrditi u svojim maticama. Govoreći o obredu kršćanskoga sprovoda, premda on ne spada u sakramente, ali u predodžbi ljudi ima posebnu vrijednost i znakovitost, mr. Koprek je istaknuo kako prisutnost svećenika u času oproštaja od preminule drage osobe ima prije svega simboličnu i mistično-obrednu vrijednost za živuću rodbinu. No, svećenik može uskratiti kršćanski sprovod nekršteniku, ateistu, pa i onome koji je za života to izričito odbio. Pa ipak, svakoj situaciji treba prići s pastoralnom razboritošću, kako bi se našlo odgovarajuće rješenje, napomenuo je predavač.
Zaključujući izlaganje, koje je obogatio i pojedinim primjerima iz prakse i medija, mr. Koprek je ustvrdio kako područje sakramentalne prakse predstavlja velik izazov za svećenike i vjernike, uzrokujući često nerazumijevanja, sukobe i optužbe. Svakako je potrebno s obje strane više pažnje, razumijevanja, uvažavanja konkretne situacije, tolerantnosti i dobre volje, ali i informiranosti o biti i važnosti sakramenata. Svećenici se moraju na temelju “pastoralne razboritosti” u otvorenom dušobrižničkom susretu pomno upoznati sa svakom jedinstvenom životnom situacijom vjernika, te pronaći “kompromisno rješenje” problema sukladno maksimi Zakonika kanonskog prava “Spasenje duša u Crkvi mora uvijek biti vrhovni zakon”. Stoga čitavo crkveno djelovanje i svako pastoralno nastojanje mora biti vođeno tom mišlju i podređeno tom postulatu. Isusovu misao “da bolesni trebaju liječnika, a ne zdravi, i da je došao radi grešnika, a ne pravednika”, svaki pastoralni djelatnik mora sebi iznova posvješćivati i njome se voditi u svom konkretnom dušobrižničkom djelovanju, jer i Papa potiče pastire “da su, radi ljubavi prema istini, obvezni dobro razlikovati situacije”, zaključio je mr. Koprek. Nakon predavanja tribina je nastavljena raspravom.
Uoči tribine vlč. Koprek predvodio je misno slavlje u župnoj crkvi Sv. Josipa.