Osijek, (IKA) – U povodu 500. obljetnice protestantske reforme studentska udruga DUHOS u Osijeku organizirala je 9. studenoga tribinu „Protestantska duhovnost”. Večernje je okupljanje studenata, profesora, teologa i građana u “Auli Media” Poljoprivrednog fakulteta počelo pjesmom Duhos benda uz gitarsku pratnju Mate Iličića, a susret je otvoren zajedničkom molitvom koju je predvodio dr. o. Arkadiusz Krasicki, CSSp, studentski kapelan u Osijeku. “Ovaj je susret posvećen obilježavanju 500. obljetnice reformacije i jedinstvu kakvo želi Isus. Papa Franjo bio je u Lundu u Švedskoj gdje se susreo i zajednički slavio sa predstavnicima Luteranskoga svjetskog saveza. Ujedno ove godine slavi se 50 godina ekumenskoga dijaloga koji je Drugi vatikanski sabor pokrenuo između katolika i luterana. U Švedskoj je održana zajednička ekumenska molitva”, uvodno je rekao moderator susreta o. Krasicki podsjetivši na afirmativne označnice reformacije, primjerice, luterani su omogućili da Sveto pismo bude više u središtu života Crkve. Radi kvalitetnijeg razumijevanja teme o protestantskoj duhovnosti uvodno izlaganje održao je doc. dr. Grgo Grbešić s KBF-a u Đakovu, podsjećajući na povijesno-društveni kontekst pojave reformacije, životopisne odrednice teologa i bibličara Martina Luthera (1483.-1546.) koje su utjecale na rast njegova nutarnjeg vjerskog iskustva i razvoj reformacijske misli suprotstavljene konceptu Crkve. Sljedeći govornik na susretu doc. dr. Krešimir Šimić (FFOS) razložio je kako je pogrešno govoriti o protestantskoj ili kakvoj drugoj duhovnosti jer “nema parcijalne duhovnosti”, predmnijeva da “duhovnost jest ili nije”, a “duhovnost je vjera”, napominjući kako je (tadašnji) religiozni establišment bio religiozan, ali ne i duhovni.
Govoreći o tome što su protestantske, a što reformacijske baštine u raspravi je sudjelovao dr. Jasmin Milić, biskup Protestantske reformirane kršćanske Crkve u RH. Studente aktivne u Zajednici Taize zanimale su ekumenske dodirne točke, a bilo je riječi i o ulozi hrvatskih reformatora u oblikovanju hrvatske kulture i duhovne misli pri čemu je istaknut Matija Vlačić Ilirik (rođen u Labinu 1520.) te nedovoljno poznat javnosti preteča ekumenizma fizičar, splitski nadbiskup Rabljanin Marko Antun Gospodnetić (Domnianić, lat. Markantun de Dominis).
Tijekom tribine Grbešić govorio o uzrocima reformacije, razlikujući povijesne uzroke (pad papinskog autoriteta – Avignon, velika zapadna shizma, koncilijarizam, pape renesanse), teološke (dekadencija skolastike; nejasnoća i nesigurnost u nekim bitnim pitanjima: o sakramentima, Crkvi i opravdanju), duhovno-religiozne (lažni misticizam, evangelizam, svjetovan život u Crkvi), političke, socijalne i psihološke (proturimski stav, otpor centralizmu, ekonomsko-socijalni naglasak i vrijeme psihološke nestabilnosti 15. stoljeća) te bitan uzrok reformacije proizišao iz same osobe Martina Luthera. “Luther je rođen u Eislebenu godine 1483. U obitelji nije bila neka posebna pobožnost. Vjerovalo se u vještice i demone. Pohađao je školu u Mansfeldu (1489.-1495.) gdje je naučio čitati, pisati, pjevati i latinski jezik. U Magdeburgu je boravio u zajednici Braće zajedničkog života (1496.-1497.) što ostavlja na njemu duboki trag. Potom studira u Erfurtu, a život u internatu je bio veoma strog. Ondje se susreće s nominalizmom W. Occama. Važno je istaknuti da je njegova teološka misao bila ne-sakramentalna, a već ju je usvojio prije teološkog studija. Kasnije će se na udaru naći skolastička metoda. Visoku skolastiku Luther nije nikada upoznao. Doktorira na području filozofije 1505., a u to vrijeme osjeća duboku tugu i nemir, vjerojatno zbog osjećaja grijeha i Božjeg suda… Na povratku u Erfurt doživljava nesreću u olujnom nevremenu. Pogođen munjom zavjetovao se sv. Ani: ‘Sv. Ana pomozi mi, postat ću monah.’ Je li ova odluka iznenadna ili je već nutarnje pripremljena? Stupa u red augustinijanaca. Razdoblje do 1509. je razdoblje Lutherove nutarnje borbe: pokušava se osloboditi grijeha i osjećaja grijeha preko dobrih djela te osobnom zauzetošću; na površinu mu izlazi misao o nepobjedivoj požudi. Religiozni Lutherov odgoj započet u „monaškoj teologiji” prije nego u sveučilišnoj teologiji, ima za njega ekstremnu važnost. Za svećenika je zaređen 1507., nastavlja teološki studij u Erfurtu i Wittenbergu. U Wittenbergu u samostanu Svih svetih nalazile su se 5005 relikvija koje su bile veoma sumnjive i s izuzetnim mogućnostima oprosta. Tijekom 1508. i 1509. Luther osjeća strasti, mržnju, duhovnu žalost, nesigurnost, razočaranost, često se ispovijeda, svakodnevno, želio je biti svet. Novi zavjet znao je napamet. Poslanicu Galaćanima nazivao je svojom zaručnicom. Taj veliki teolog nije imao vremena za časoslov i misu (vidljivo iz Lutherova pisma 1516. prioru Langu). U Rimu boravi od 1510.-1511. zbog poslova svoga reda, hodočasti i obilazi rimske crkve. Posebno ga smetaju ispovjednici neznalice, no prema Kuriji tada nije osjećao nikakvu kritiku. O nutarnjem Lutherovu razvoju u tom razdoblju znamo veoma malo. Znamo da se susreo s okamizmom u Erfurtu. Najvažnija točka u tom razdoblju je uvjerenje mladog monaha da može svojim silama postići nebo. Njegov nutarnji razvoj intenzivno se događa od 1511., doktorira teologiju, predaje filozofiju, piše biblijske komentare, osjeća tjeskobu, čita mističara Taulera… Zbog dara u naviještanju Božje riječi stekao je naslov „Wittenberški propovjednik”, rekao je Grbešić te se zaključujući izlaganja osvrnuo na daljnja događanja u Lutherovu životu koja su dovela do “novog Lutherovog koncepta Crkve” počev od 1517. kada proglašava principe svoje teologije u djelu Disputatio scholasticam theologiam čiji je sadržaj postavki već reformatorski do susretanja u ispovjedaonici s učincima propovijedanja o oprostima te pisanja 97 teza protiv skolastičke teologije (95 teza o oprostima šalje biskupima, a kada ovi nisu reagirali tada ih šalje teolozima) koje se brzo šire po Njemačkoj, a naposljetku 1521. bulom Decet Romanum Pontificem Luther je ekskomuniciran.