Zagreb, (IKA) – Tribina s katehezom za odrasle na temu “Sakrament svetog reda” održana je 12. svibnja u Dvorani svetoga Franje franjevačkog samostana na zagrebačkom Svetom Duhu. Predavanje je održao dr. fra Ivan Karlić.
U uvodu u katehezu dr. Karlić istaknuo je da je sav Božji narod “svećenički narod” jer svi njegovi članovi vjerom i krštenjem postaju dionici svećeništva Isusa Krista. Osim općeg svećeništva u Crkvi od njezina početka postoji i posebna služba, posebno svećeništvo koje nazivamo ministerijalno svećeništvo. Samo ime za sakrament, sveti red, potječe još od rimskih vremena. Izraz ordo (red) koristio se u profanom smislu dok ga je prvi u kršćanskom smislu upotrijebio Tertulijan.
Sakrament svetog reda ima svoje biblijsko utemeljenje. Dr. Karlić istaknuo je ključne službe koje se spominju u Novom zavjetu: dvanaestorica, apostoli, prezbiteri, biskupi i đakoni. Evanđelja svjedoče da je Isus u vrijeme svoga javnog djelovanja oko sebe okupio posebnu skupinu učenika koji ne predstavljaju običnu grupu pojedinaca već osobe s određenim poslanjem. Govoreći o biblijskom utemeljenju sakramenta svetog reda, dr. Karlić naznačio je da iz Svetog pisma i iz najstarije kršćanske tradicije proizlazi da je Isus dao svojim apostolima svećeničku vlast i milost za vršenje trostruke službe: pastirske, proročke i svećeničke.
U povijesnom pregledu dr. Karlić spomenuo je da se u Crkvi već oko 100. g. profiliraju tri posebne ministerijalne službe koje imaju korijen u apostolskom vremenu. Naveo je više povijesnih izvora koji govore o svećeništvu iz prvih crkvenih vremena. U srednjem se vijeku teologija sakramenata svetog reda razvija u skolastičkom duhu. U XVI. stoljeću Martin Luther odlučno niječe postojanje i stvarnost sakramenta svetog reda, tvrdeći da ga se u Novom zavjetu izravno ne spominje. Na izazove reformacije Tridentski sabor odgovara u “Dekretu o svetom redu”. Učenje Drugoga vatikanskog sabora donekle se nastavlja na tridentsko, ali ga još produbljuje i pojašnjava što se najbolje vidi u čitanju saborskih dokumenata. Dva su temeljna obilježja službe: kristocentričnost i ekleziocentričnost. Svećeništvo kao sakramentalni sveti red čine episkopat, prezbiterat i đakonat. Biskupstvo se, dakle, promatra kao punina sakramenta svetog reda. Fra Ivan je spomenuo sakramentalnu trijadu: biskup – svećenik – đakon. Te službe povezuje sveti red i apostolsko nasljeđe.
Govoreći o teološko-pastoralnom razumijevanju sakramenta, dr. Karlić istaknuo je da u temelju svećeništva stoji Bog: svećenik je svećenik jer ga Bog želi kao svećenika. On je čovjek Božji, jer pripada Bogu više nego sebi ili bilo kome drugome. Govoreći o đakonima, prezbiterima i biskupima, posebno je istaknuo da sva tri stupnja svetog reda imaju sakramentalno ređenje i zajednički ontološki temelj, odnosno zajednički izvor svećeništva, koji je sam Isus Krist. Biskup biskupskim posvećenjem prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe apostola. Za biskupe se kaže da su pastiri Crkve jer im je Isus Krist – jedini Pastir Crkve u punom smislu – povjerio da kao nasljednici apostola predvode Crkvu. Jedini djelitelj sakramenta svetog reda je biskup, dok je primatelj sakramenta svetog reda u Katoličkoj Crkvi kršteni muškarac. Dr. Karlić pojasnio je da je sakramentalna svećenička služba poziv i poslanje, a ne samo dužnost koju bi zajednica vjernika mogla povjeriti određenoj osobi. Tri su temeljna učinka sakramenta svetog reda: ređenička milost koja posvećuje, neizbrisivi biljeg (pečat) i ređenička punomoć. Pri kraju govora o teološko-pastoralnom usmjerenju razumijevanja sakramenta svetog reda, bilo je govora o materiji i formi sakramenta svetoga reda.
Pri kraju kateheze spomenuta je i ekumenska problematika i problematika ređenja žena. U zaključnim riječima fra Ivan je rekao da je Gospodin Isus povjerio apostolima da pasu svoje stado u snazi njegova Duha i prema njegovom srcu. Stoga, pastiri su pozvani pasti Isusovo stado ne ljudskom snagom ili vlastitim silama, već snagom Duha Svetoga.