Zadar, (IKA) – Mislim da je moj put obraćenja iskren, otvoren i još nije završen. Prihvatio sam katoličku vjeru i Crkvu, prihvaćam molitvu kao nužnost koja mijenja čovjeka, ali nisam spreman u svojoj 72. godini vjenčati se u crkvi. Moja vjera je u molitvi, pokajanju, ali to još nisam spreman. Poštujem Crkvu koja na tome s pravom inzistira, ali došao sam do te razine. Moj put je bio individualan. Pošao sam tražiti svoga Boga i odnos Boga i mene kao čovjeka. A onda sam došao do toga da nije dovoljan individualni put nego da je potrebna i Katolička Crkva. Hoću li doći do toga da se i crkveno vjenčam? Još nisam došao do te poniznosti, poslušnosti, a slažem se da je ona potrebna kao vjerniku. Još uvijek je u meni individualac, čovjek intelektualac koji nije u stanju u potpunosti postati onako dobar vjernik. Ali se nadam da ću i dalje napredovati, ta je iskrenost prof. Zdravka Tomca na njegovoj tribini “Od komunista do vjernika” u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru 15. prosinca osvojila 300 sudionika koje je dr. Tomac pozdravio riječima: “Hvaljen Isus i Marija, dragi vjernici. Hvala što ste me primili u redove sretnih ljudi, jer tvrdim da je vjernik sretan čovjek”.
U izlaganju u kojem je jedna od njegovih češćih riječi bila “emocija” i “emotivno”, dr. Tomac govorio je o svojem duhovnom i političkom obraćenju koja su se paralelno odvijala u njegovom životu. Jedno na drugo su utjecali i teško ih je međusobno razdvojiti. “Od uvjerenog komunista u mladosti postao sam antikomunist i hrvatski nacionalist. Ne sramim se reći da sam hrvatski nacionalist jer nacionalizam kao ljubav prema vlastitom narodu obogaćuje čovjeka. U mom srcu ima puno ljubavi za hrvatski narod, ali nema nimalo mržnje za druge narode. I preporučam to i svim Hrvatima: da volimo svoj narod, jer onaj tko ne voli svoj narod teško može poštivati i druge narode”, poručio je dr. Tomac, istaknuvši da se može odreći svega što je radio i pisao osim: “Više se ni pod kojim pritiscima, što god mi se dogodilo, ne mogu odreći Isusa kao svoje zvijezde vodilje i smisla života koji je u meni probudio emocije koje nikad prije nisam imao i koji me učinio sretnim čovjekom”. Dr. Tomac je rođen u katoličkoj, hrvatskoj obitelji u kojoj su domoljublje i katoličanstvo bili neupitni. Otac mu je prošao i Križni put, no on je u srednjoj školi postao ateist i komunist socijalist.

Svjedočeći vjeru stječe puno prijatelja, kaže, no “na sto prijatelja dobivam jednog neprijatelja, ali taj jedan je jako opasan”. Upozorio je da se danas radi o uništenju ne samo Boga nego i čovjeka kao prirodnog stvorenja, duhovnog bića; umjesto takvog čovjeka želi se stvoriti umjetni, virtualan čovjek koji neće imati osobnost i bit će ispražnjen od emocija. Vjera je milost koju je doživio više puta, ali njegov ateistički um je nije prihvatio, dok konačno nije shvatio da su mistična iskustva koja je doživio istina. Razočarao se u komunizmu kad je vidio da je to prevara, da to nije stvaranje boljeg društva i nije istina da je komunizam dobra ideja. “To je zločinački sustav jer iz ideje zločinačkog sustava proizlaze zločini. Nisu zločini odstupanje od te ideje. Kako može biti dobar sustav koji se temelji na UDBI, zatvaranju, progonu? Znači, zlom se želi doći do ‘dobra’. To ne može donijeti sreću”, poručio je dr. Tomac, dodavši da je na putu obraćenja i sam sebe analizirao. Ne koliko je bio sposoban za dobro nego i za zlo, odnosno koliko je kriv ne zato što nije osobno činio zlo nego zato što je prihvatio biti dio sustava koji je činio zlo. “Osobno sam se borio protiv zla, ali u trenutku kad si dio tog sustava ti moraš snositi odgovornost. I ne možeš se obratiti ako se ne pokaješ. God. 1970. sam bio progonjen kao navodni hrvatski nacionalist. Ja sam bio spreman biti izbačen s fakulteta, ne raditi. Ali nisam bio spreman, kao tu prisutan Davor Aras, Marko Veselica i drugi ići u zatvor. Zato su oni heroji, a ja nisam. Jer oni su u datom trenutku bili spremni ići u zatvor. To su heroji koji su se spremni žrtvovati ne vodeći računa o sebi i svojoj obitelji, nego do kraja se žrtvuju za ideju, svoj narod, ljubav i ono u što vjeruju. Ja sam tada prihvatio da me se spasi od zatvora i da budem zbrinut u kabinetu Jakova Blaževića. Pitam u knjizi koliko sam kriv za grijehe Blaževića, Kardelja, Račana. I došao sam do zaključka da sam kriv, da se moram pokajati i da to moram javno reći”, poručio je dr. Tomac, dodavši da je tada otišao u zagrebačku katedralu na grob Stepinca. “Pomolio sam se i tražio oprost. Prošao mi je cijeli život. I to je bila jedna katarza. Kad sam izašao iz katedrale bio sam novi čovjek, politički i duhovno. Pao mi je kamen sa srca. Ja prihvaćam dio svoje krivnje jer nisam bio dovoljno hrabar, jer se nisam dovoljno borio za interese svog naroda. Borio sam se, ali do jedne crte. Jer sam u određenim kriznim trenucima bio kompromisan. Posljednjih godina mnogi mi kažu da sam se bitno promijenio, da sam postao desničar, nacionalist. Nije istina. Ja sam isti. Samo više nisam kukavica. Sad se ne bojim govoriti ono što sam se ranije bojao. Ne bojim se više za sebe”, istaknuo je prof. Zdravko Tomac kojeg su Zadrani ispratili pljeskom, željom da ga osobno pozdrave, podrškom i zahvalnosti za poniznu ispovijest života.
Gostovanje dr. Tomca u Zadru organizirala je Zadarska nadbiskupija kao jedno od adventskih događaja u gradu. Dr. Tomcu je prigodni dar vrijednih knjiga uručio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa koji je također sudjelovao na tribini.