Tribina „Prirodne katastrofe i kataklizme: znakovi propasti svijeta ili prilika za obraćenje“ održana u Varaždinu

Gost tribine bio je dr. sc. o. Taras Barščevski s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

„Tema je izabrana zbog mota ovogodišnje Noći knjige koji glasi Kada je prizma kataklizma – knjige za izazovna vremena. Pa mislim da za nas kršćane, katolike svakako knjiga u kojoj trebamo tražiti sve odgovore je Sveto pismo odnosno riječ Božja“, rekla je voditeljica Biskupijske knjižnice Irena Gotal.

U izlaganju o. Barščevski je s okupljenima podijelio svoja razmišljanja o suvremenim prirodnim katastrofama i kataklizmama, a u isto vrijeme potiču na razmišljanje o budućnosti ljudi i budućnosti zemlje.

Tumačenja o prirodnim katastrofama i kataklizmama tražio je u Svetom pismu, kako je rekao, „ne samo u smislu dijeljenja istog iskustva nemoći pred silama prirode, kako danas tako i u biblijskim vremenima, nego ponajprije u vjeri u snagu djelotvorne Božje riječi koja daje smisao budućnosti čovječanstva i spašava čovjeka u njegovoj današnjici“.

Rekao je i da ima mnogo tekstova o tome u Bibliji te mu je bila nakana predstaviti to bogatstvo Svetoga pisma, ne želeći da predavanje bude samo informativno, jer „Biblija nas ne informira samo o nekim događajima, nego je Sveto pismo riječ koja čini ono što kaže“.

Rekao je i da bez obzira na sav enormni progres znanosti, prirodne katastrofe i dan-danas odnose brojne ljudske živote, tako da se čovjek pred njima osjeća bespomoćno i u potpunosti ovisno o hirovima prirode. Premda je znanost uvelike objasnila mehanizme i uvjete nastajanja pojedinih katastrofa, nerijetko ostaje nijema pred veoma jednostavnim pitanjem: Zašto? Zašto katastrofe i koji je njihov smisao?

Odgovori idu često u smjeru traženja krivca, a optužbe padaju na Boga koji bi stvorio nesavršen svijet ili kažnjava ljude za njihove grijehe, ili pak je krivo čovječanstvo koje je svojim grijesima rasrdilo Boga, ili svojim neodgovornim ponašanjem prema prirodi uništava ekološki sustav, objasnio je o. Barščevski. Dodao je da se, u svakom slučaju, daje slika Boga koja je daleko od one koju je objavio Isus Krist.

„Ti koji vide u svim prirodnim katastrofama Božju kaznu, iako opravdano ističu zasluženost kazne, bacaju sjenu na lice milosrdnog Oca kojemu nije do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi. Ti koji staju u obranu Boga pred tolikim nevinim žrtvama katastrofa, ponekad se čini kao da žele izgurati Boga van iz našeg svijeta patnje i boli, stradanja i smrti gdje ga ustvari najviše i trebamo“, poručio je.

Kada je riječ o smislu katastrofa i kataklizmi u svjetlu Božje riječi odnosno iz kršćanske perspektive, predavač je istaknuo da postoje dvije mogućnosti pristupa – „s jedne strane vidjeti da kroz katastrofe, kataklizme ustvari Bog na neki način ostvaruje svoj plan spasenja, pokazujući, eliminirajući nešto što je loše, što je zlo. S druge strane vidimo čovjeka koji još nije naučio upravljati ovim svijetom i zato ‚kiksamo‘ u mnogim stvarima, pogotovo kad je u pitanju glad – što je isto jedna od tih katastrofa. Jer nisu u pitanju samo neke poplave ili druge prirodne katastrofe koje mogu uzrokovati glad, nego je problem u nedostatku solidarnosti među ljudima.“

Pred katastrofama i kataklizmama čovjek, osobito vjernik, kako je kazao o. Barščevski, trebao bi shvatiti svoje mjesto u svijetu, odnosno biti ponizan, znati da mu je Bog povjerio mnogo toga, ali da on sam bez Boga ne može to ostvariti.

Tijekom predavanja postavio je pitanje i je li Bog pogriješio što je čovjeku povjerio zemlju. „Ne. Možemo vidjeti da se Bog kaje u Starom zavjetu i izgleda da, kod prvog pokušaja s Adamom i Evom Bog nije uspio, morao ih je istjerati iz raja. Drugi pokušaj imamo Kaina i Abela. Ali s Noom Bog uspijeva. To jest, našao je jednog pravednika tj. nekoga tko može spasiti druge. To je biti pravednik, taj koji može spasiti. Bog ima povjerenja prema čovjeku. Bog nama vjeruje i ja bih rekao, ta vjera da mi možemo nešto ostvariti, koja dolazi od Boga daje nam i snagu da to ostvarimo“, dodao je

Naglasio je i da je sve to u svakom slučaju obavezno prilika za obraćenje „prema Bogu kao prema ocu, ali ja bih rekao i jedno obraćenje jednih prema drugima – da razumijemo da moramo biti i solidarni jedni prema drugima, i da je ovaj svijet povjeren nama, i da od njega moramo napraviti jedan prelijepi vrt, a ne uništiti ga“.

O. Barščevski rekao je i da Bog ne želi divlju, nego lijepu prirodu u kojoj će svatko naći svoje mjesto, ali s druge strane, svatko ipak mora priznati da je Bog taj koji vlada tim svijetom. Pojedinac, pak, zajedno s Bogom izvršava odnosno ostvaruje taj Njegov naum. U tom smjeru bi trebalo ići to obraćenje.