Tom su prigodom predstavljene dvije knjige mons. Jurce: „Kronika župe Trviž vlč. Leopolda Jurce 1943. – 1945.“ i „Moje godine u Istri pod fašizmom – uspomene“.  Mons. Jurca je bio župnik u Trvižu 16 godina, od 1929. do 1945. godine.

Program je počeo pjevanom Velikom Vazmenom večernjom u izvedbi trviškoga župnog zbora, a predvodio ju je vlč. Milivoj Koren, uz nazočnost preč. mr. Ilije Jakovljevića i župnika domaćina Dariusza Szymanskog.

Tijekom predstavljanja o knjigama su govorili: preč. Jakovljević, Ivan Sironić Miškulin, profesor, te ravnateljica Državnog arhiva u Pazinu Mirela Mrak Kliman, susret je moderirao dr. sc. Željko Mrak. Događaj su organizirali Župa BDM od Krunice Trviž i  Hrvatsko katoličko mladenačko društvo „Seljačka sloga Trviž 1911.“

Na početku je moderator predstavio tehničke značajke izdanja. Knjigu „Kronika župe Trviž vlč. Leopolda Jurce 1943. – 1945.“ priredio je preč. mr. sc. Ilija Jakovljević, nakladnici su Josip Turčinović d.o.o. iz Pazina, Porečka i Pulska biskupija i Župa Gospe od Krunice Trviž. Urednici su Mirela Mrak Kliman i Ivan Milotić, lekturu potpisuje Kristina Varda, prijevode s njemačkog jezika Kristina Kamelić, s talijanskog jezika Gordana Krizman, a korekturu mons. Ivan Milovan, Željko Mrak, i Ivan Sironić Miškulin.

„Moje godine u Istri pod fašizmom – uspomene“ je prijevod sa slovenskog, naslov izvornika je „Moja leta u Istri pod fašizmom – spomin (Ljubljana, 1978.).  Izdavač je također Josip Turčinović d.o.o., Porečka i Pulska biskupija i Župa Gospe od Krunice Trviž. Suizdavač je Inštitut za narodnostna vprašanja iz Ljubljane i Družina d.o.o., za izdavača Nada Lakošeljac, Sonja Novak Lukanović i Tone Rode. Prijevod sa slovenskog potpisuje Irena Margan. Urednici su Barbara Riman, Ilija Jakovljević,  te Ivan Sironić Miškulin koji potpisuje i korekturu.

Preč. Jakovljević se na početku izlaganja osvrnuo na uloga slavenskog svećenstva, posebno hrvatskog i slovenskog, na Istarskom poluotoku u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, koje je imalo važnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta tog područja te poslije međunarodnog priznanja da Istra bude dio Hrvatske. „Svećenici će svojim radom s istarskim narodnjacima, prvotno u širenju i očuvanju vjeru, pridonijeti političkoj stabilnosti tih krajeva. Očuvanje narodnog jezika u liturgiji, te podučavanje djece u narodnom jeziku sve će to pridonijeti narodnom preporodu i mukotrpnom radu u ostvarivanju političkih i društvenih prava većinskog stanovništva Istarskog poluotoka.“

„Fašizam je želio zagospodariti na svim područjima pa i na vjerskom planu“, podsjetio je preč. Jakovljević. „Kao što se u Italiji našla na udaru Katolička akcija, tako se u Istri našlo na udaru istarsko narodnjaštvo i svećenstvo. Nemoguće je izbrisati jedan identitet ako čovjeku ostaviš slobodu ispovijedanja vjere na njegovu jeziku. Fašizam je dobro znao tko čuva identitet istarskih Hrvata. Stoga je bilo nasušno potrebno, za uspjeh fašističkih ciljeva, što prije zabraniti bogoslužje na staroslavenskom jeziku. Jurca je zbog toga bio osuđivan, i nije znao što će mu se dogoditi zbog toga što živi identitet svojih vjernika.

Mnogi autori smatraju da su Istra i Kvarner kolijevka hrvatskoga glagoljskog pisma. Još se Venecija teško nosila s glagoljaškom prisutnošću u Istri, a fašizam je nastojao zatrti joj svaki trag. Nositelji glagoljaške baštine, hrvatske riječi, bili su svećenici te je tijekom talijanske uprave Istru napustilo, bilo protjerano, 80 svećenika: osmorica iz Porečke i Pulske, a 72 iz Tršćansko-koparske biskupije. Talijani su nakon Prvoga svjetskog rata govorili kako će u Istri poštivati pravo pojedinca na vjeroispovijest i jezik, te da će otvoriti još više hrvatskih škola, no ništa se od toga nije dogodilo. Slovenski su svećenici djelovali na župama, bili su s narodom i s narodom dijelili sudbinu. Mons. Jurca je nastojao, kroz 16 godina koliko je proveo u Trvižu, sačuvati narodnu svijest i narodni jezik.

Preč. Jakovljević je napomenuo kako je mons. Jurca gotovo svakodnevno bilježio zapise u župnu kroniku. Istaknuo je kako se je dolaskom Nijemaca u župnu kuću uselio njemački zapovjednik, Jurca je tako postao podstanar u vlastitoj kući i bio je pod stalnom kontrolom. No, ta mu je situacija omogućila i velika djela, saznao je tako da je njegov kolega vlč. Brumnić na popisu za deportaciju ili strijeljanje, te ga je uspio obavijestiti i tako spasiti. Uspio je tako spasiti i 10 ljudi koji su trebali biti strijeljani. Svjedočanstvima mještana Trviža, koje su sakupili Mirela Mrak Kliman i Ivan Sironić Miškulin, knjiga je još dodatno obogaćena. Temeljem matičnih knjiga tijekom rada na tom projektu napravljen je i popis žrtava II. svjetskog rata i poraća u toj župi, to je prvi martirologij koji je sastavljen za jednu istarsku župu, napomenuo je preč. Jakovljević u svojstvu dijecezanskog povjerenika za žrtve II. svjetskog rata i poraća.

Kao glavni cilj koji on želi postići tom knjigom istaknuo je da bi volio da ona bude poticaj žiteljima Trviža da svojim obiteljskim predajama, uspomenama i fotografijama daju svoj doprinos kako bi u budućnosti moglo biti uređeno i drugo dopunjeno izdanje.

Izrazio je na kraju zahvalnost svim suradnicima na izdanjima, a s posebnom se zahvalnošću prisjetio nekadašnjeg župnika Ante Žufića. „Vrijednost mons. Jurce kao autora zapisa u kronici sagledava se u njegovoj preciznosti i u njegovom svakodnevnom zapisivanju događaja. Ta je kronika svjedočanstvo vjere ljudi onoga vremena koji su živjeli jako teško, Jurca je živio tu vjeru sa svojim narodom i zato zaslužuje da u Trvižu dobije važno i počasno mjesto“, zaključio je preč. Jakovljević.

Ravnateljica Mrak Kliman predstavila je izdanja. „Trviška kronika 1942. – 1945.“ sastoji se od: Riječi priređivača mr. sc. Ilije Jakovljevića, „Nemoć režima i snaga Crkve“ u kojem je opisan povijesni kontekst onoga razdoblja kao i uloga istarskih svećenika u očuvanju hrvatskog identiteta u Istri te borbe istih protiv fašizma, opisuje i ulogu istarskog svećenstva u donošenju izvornih pazinskih rujanskih odluka 1943.“

„Najopsežniji dio knjige je prijepis kronike Trviž po godinama od 1942. do 1945., gdje Jurca neposredno i konkretno predočava opravdanost takve njihove kvalifikacije. Kako opisuje dr. sc. Ivan Milotić, Jurcina kronika za Trviž sastoji se od svećenikova bilježenja činjenica, na osobni način, bez tumačenja i kvalifikacije. Jurca se u kronici pojavljuje kao nijem svjedok vremena te kao zapisivač svjedoči o onome što je osjetio vlastitim čulima. Zbog toga Kronika Župe Trviž pruža neposredan precizan i činjenični uvid onoga što se događalo među narodom tijekom ratnih godina te pruža pregled na čitavu Pazinštinu u drugome svjetskome ratu. Kronika župe Trviž ima nemjerljivu vrijednost s obzirom na vremensku odrednicu koja je njome obuhvaćena, ali i s obzirom na značenje, status, važnost i ulogu koje je Trviž imao tijekom drugog svjetskog rata“, rekla je ravnateljica Mrak Kliman.

„U kronici  dobivamo pregled ne samo političkih previranja, već društvenih, gospodarskih i duhovnih stanja župljana Trviža.“ Kako bi okupljenima pružila uvid u život župe Trviž u razdoblju od 1943. do 1945., ravnateljica je citirala nekoliko Jurcinih navoda, „Jurca u svojoj kronici gotovo pa dnevno bilježi događanja u Trvižu, Pazinu, Istri i svijetu“, dodala je. Jurca opisuje blagoslov oltara Srca Isusova 1942. po ruka ma biskupa Antonia Santinija, zapisuje kada je vidio bombardiranje Pazina i drugih gradova, ali i atmosferu straha koju je narod proživljavao kod prolaska njemačke vojske. Detaljno je prepričala mnoge zastrašujuće situacije u kojima je Jurca odigrao ključnu ulogu u spašavanju ljudi i mjesta.

Ivan Sironić Miškulin, posljednji predstavljač, je život i djelo mons. Jurce proučavao kao temu svog diplomskog rada. Otkrio je koje su bile njegove motivacije za taj veliki interes prema mons. Jurci, te je citirao svoj odgovor dr. Riman, svojoj mentorici, kada ga je pitala zašto je tako jako zainteresiran za mons. Jurcu: on je bio 16 godina župnik u Trvižu, poslao je u samostan 30 ženskih redovničkih zvanja, 9 muških, materijalna ostavština u crkvi je jako velika: oltar Srca Isusova, veliko raspelo, oltarna pala, svetohranište, kip sv. Josipa, kip Uskrsloga Krista i corpus domini. „Ja sam o Jurci i za Jurcu slušao od kada pamtim, odrastao sam u obiteljskoj kući s nonićima, danas bi se to nazvalo svakodnevnim konzultacijama, o njemu se je pričalo u svako doba dana“, napomenuo je Sironić Miškulin.

Kao vrijedne usmene izvore istaknuo je svoje djeda i baku te brojne susjede koje je u vremenu od 2014. do 2015. intervjuirao glede Jurce. „Jedno je bilo zajedničko svima, svaki put kad je bilo riječi o Jurci uvijek je to bilo s punim poštovanjem i dostojanstvom.“ Jurca kada je došao u Trviž imao je 25 godina. Sironić Miškulin je istaknuo da je za naslovnicu knjige moje uspomene“ odabrao rečenicu koju je mons. Jurca svojim župljanima uputio na odlasku ‘Imat ćete nakon mene župnika učenijih, pobožnijih i svetijih, ali svećenika koji bi vas više ljubili od mene, teško. Uvijek sam tražio samo vas, ne i vaše. Ja sam došao u Trviž po duše.“

Uistinu, materijalna ostavština je velika, a duhovna još veća. Nikada u povijesti župa nije imala 30 ženskih redovničkih zvanja, sva su zvanja potekla za vrijeme njega. Puno je to za župu koja je tada brojala 850 duša. Jurca je ostavio strašno dubok trag. Predstavljač je nadalje spomenuo zanimljive bilješke na koje je naišao u kronici, župnik je u župnim obavijestima oglasio da će prva tri dana u tjednu ići po selima s fotoaparatom te da će  fotografirati mještane i za uspomenu pokloniti fotografiju svima koji to budu željeli. Također je svoje župljane redovito obavještavao kada bi išao u Puli ili u Trst, ukoliko bi netko trebao kakve lijekove.

Ispričao je i zgodu izuzetne socijalne osjetljivosti Jurce kada je za krizmu svojom odjećom odjenuo siromašnog dječaka.  Jurca je po odlasku iz Trviža pet godina bio ravnatelj Pazinskog sjemeništa, pa potom pazinski župnik, rekao je Sironić Miškulin. Potom je pozvan u Kopar gdje je bio generalni vikar. Umirovljen je 1972. godine, sa 67 godina, iz zdravstvenih razloga. Posljednjih je godina bolovao od Alzheimerove bolesti, časne sestre koje su ga njegovale prenijele su da je stalno spominjao Trviž, ljude i mjesta. Sve je ljude u kronici zapisivao imenom prezimenom i obavezno obiteljskim nadimkom. Volio je Trviž i Trviž je ostao u njemu“, istaknuo je Sironić Miškulin. “Kronika je pregled činjenica, a “Moje uspomene” su njegov zapis, njegov doživljaj Trviža. On je tu župu orao i preorao, on je za nju živio. Ostavio je župi 7 kronika: velika župna, kronika djevojačkog društva, kronika materinjskog društva, kronika apostolata muževa i mladića, kronika malih križara i križarica, kronika muških redovničkih svećeničkih i redovničkih zvanja i kronika ženskih redovničkih zvanja, nabrojao je Sironić Miškulin te je zaključio istaknuvši “ostavio je ovdje bogatu ostavštinu, svu svoju mladost”.

Zaključno se okupljenima prigodnim zahvalama obratio župnik Szymanski koji je istaknuo da „to izdanje nije samo puko predstavljanje pisanih izvora iz prošlosti te župe već vraćanje u život, posadašnjenje neizbrisivog, za vjerski život, rada na Njivi Gospodnjoj mons. Jurce pa tako i svjedočenje življenja vjere vjernika toga vremena“.