Vatikan, 8. 12. 2001. (IKA) – U dobu u kojem je mir sve više povezan s međuvjerskim dijalogom međunarodna zajednica “s nadom” gleda u Tursku, susretište kršćanskog Zapada sa islamskim Istokom, istaknuo je papa Ivan Pavao II. u svom govoru prigodom primopredaje vjerodajnica novoj turskoj veleposlanici pri Svetoj Stolici Filizi Dinçmen. Papa je sa svojom gošćom razgovarao prije svega o dobrim odnosima između vlade u Ankari i Apostolske Stolice. Ti odnosi, podsjetio je Papa, koji su nakon teškog razdoblja, doživjeli ponovni procvat u tijeku 20. stoljeća zahvaljujući uzajamnom povjerenju i, kako je Papa to nazvao, “ozdravljenju sjećanja”, mogu poslužiti za primjer i mnogim drugim međunarodnim sredinama u kojima se “rane prošlosti nastavljaju prenositi iz naraštaja u naraštaj”. Papa je o Turskoj govorio kao o nekoj vrsti “zemljopisnog i kulturalnog” raskrižja između Istoka i Zapada. Ta je zemlja povezana s rođenjem svetoga Pavla i naviještanjem Pavla i ostalih apostola kao i sa baštinom velikih otaca Crkve i prvih, odlučujućih koncila kršćanske povijesti. Turska je danas suvremena država u kojoj, kako je istaknula i veleposlanica, postoji jasna distinkcija “između religija i politike, između svetog i profanog”. Papa je ipak upozorio da ta razlika “ne smije značiti apsolutnu odvojenost” jer upravo kada “transcendentalna dimenzija nestane iz javnoga života” izbijaju totalitarizmi i dolazi do gaženja ljudskog dostojanstvo. Za svjetovno društvo izazov je, dakle, odvojiti religiju i politiku no izgraditi između njih mostove, ostajući “istinski otvoreno” onozemnosti koja u čovjeku, stvorenom na Božju sliku, vidi nositelja neotuđivih prava. Među tim pravima istaknuto mjesto zauzima vjerska sloboda koja nije čisto privatni čin već sposobnost unošenja određenih temeljnih vrijednosti u društveni život. To pravo se tiče i malobrojne katoličke zajednice u Turskoj, koja se nada da će joj u ne tako dalekoj budućnosti biti priznat pravni status mjesne Crkve. Samo tako, zaključio je Papa, Turska će postati doista “most” između dva svijeta, nedvosmisleno iznoseći na vidjelo kako “razumljive zabrinutosti za nacionalno jedinstvo nisu u kontrastu s poštivanjem prava pojedinaca i manjina”. (i12195sa)