U bolesnicima promatrajte Kristovo lice

1. Osmi svjetski dan bolesnika, koji će se održati u Rimu 11. veljače 2000. u godini Velikoga jubileja, naći će kršćansku zajednicu zauzetu preispitivanjem stvarnosti bolesti i patnje s pogledom na utjelovljenje Sina Božjega, da bi iz toga čudesnog događaja crpila novo svjetlo za ta temeljna ljudska iskustva.
Na zalasku drugoga tisućljeća kršćanske ere Crkva je, dok s udivljenjem gleda na hod što ga je čovječanstvo izvršilo u liječenju patnje i promicanju zdravlja, pozorna na pitanja koja proizlaze iz područja zdravstvene skrbi, da bi glede toga bolje odredila svoju prisutnost i prikladno odgovorila na žurne izazove trenutka.
U tijeku povijesti, čovjek je oplodio izvore razuma i srca kako bi nadišao granice povezane s vlastitim stanjem i ostvario velike pobjede u obrani zdravlja. Dosta je pomisliti na mogućnost produljenja života i poboljšanje njegove kakvoće, olakšavanje patnja i povećanje osobnih mogućnosti upotrebom dobrih i pouzdanih lijekova te sve biranijih tehnologija. Njima se pridodaju i postignuća društvenog značaja poput širenja svijesti o pravu na liječenje i njegovi pravni izričaji u različitim “Poveljama o pravima bolesnika”. Ne smijemo zaboraviti i značajan razvoj postignut na području zdravstvene skrbi zahvaljujući pojavi novih zdravstvenih postupaka sve stručnijeg bolničarskog služenja i pojavi dragovoljstva, koje se u novije vrijeme također uzdiže na razinu stručnosti.
2. Na zalasku drugoga tisućljeća, ipak, ne može se reći da je čovječanstvo učinilo sve što je nužno za olakšanje golemog tereta patnje koji pritišće pojedince, obitelji i cijela društva.
Dapače, izgleda da se osobito u ovom posljednjem stoljeću rijeka ljudske boli, koja je već velika zbog krhkosti ljudske naravi i rane istočnoga grijeha, povećava patnjama krivnjom pojedinaca i država: mislim na ratove koji su prouzrokovali tolika krvoprolića u ovome stoljeću, možda više nego u ikoje drugo doba izmučene ljudske povijesti; mislim na oblike bolesti uvelike raširene u društvu kao što je ovisnost o drogi, AIDS, bolesti zbog zagađivanja velikih gradova i okoliša; mislim na umnažanje malog i velikog kriminala i na prijedloge eutanazije.
Pred očima su mi ne samo bolničke postelje gdje leže toliki bolesnici, nego također patnje izbjeglica, siročadi, tolikih žrtava društvenih zala i siromaštva.
Istodobno, s pomračenjem vjere, osobito u sekulariziranom svijetu, dodaje se još veći i teži uzrok patnje, to što više nismo sposobni prihvatiti spasenjski smisao boli i utjehu eshatološke nade.
3. Sudjelovanje u radostima i nadama, žalostima i tjeskobama ljudi svakoga doba, Crkva je trajno pratila i podupirala čovječanstvo u njegovoj borbi protiv boli i u njegovu zauzimanju za promicanje zdravlja. Istodobno se je zauzimala otkriti ljudima značenje patnje i bogatstvo Otkupljenja koje je donio Krist Spasitelj. Povijest bilježi velike likove muškaraca i žena koji su, vođeni željom nasljedovati Krista po dubokoj ljubavi prema siromašnoj i patničkoj braći, pokrenuli bezbrojne pothvate društvene skrbi, osvijetlivši dobrim djelima posljednja dva tisućljeća.
Uz crkvene oce te utemeljitelje i utemeljiteljice redovničkih ustanova, kako ne misliti s udivljenjem na bezbrojne osobe koje su, u tišini i poniznosti, utrošile svoj život za bolesnog bližnjega, u mnogim slučajevima sve do vrhunskog junaštva (usp. Vita consecrata, 83). Svakodnevno iskustvo pokazuje kako Crkva, nadahnuta Evanđeljem djelatne ljubavi, nastavlja pridonositi s mnogim djelima, bolnicama, zdravstvenim ustrojstvima i udrugama dragovoljaca, promicanju zdravlja i brizi za bolesnike, s osobitom pozornošću prema najnevoljnijima u svim dijelovima svijeta, bez obzira na uzrok njihove patnje, bio on svojevoljan ili ne.
Riječ je o prisutnosti koju treba podupirati i promicati za dobrobit dragocjenog dobra ljudskoga zdravlja brižno pazeći na sve nejednakosti i suprotnosti koje u svijetu liječničke njege još postoje.
4. U tijeku stoljeća doista, uz svjetla nisu nedostajale sjene koje su potamnile i još uvijek potamnjuju sliku tolikih sjajnih mogućnosti promicanja zdravlja. Osobito mislim na teške društvene nejednakosti u pristupu sredstvima zdravstvene skrbi koje su još i danas prisutne na prostranim područjima, osobito u zemljama na jugu svijeta.
Ta nepravedna nejednakost sa sve većom dramatičnošću pogađa temeljna prava osobe: cijeli narodi nemaju mogućnosti korištenja osnovnih i nužnih lijekova, dok se drugdje uvelike rasipaju i zlorabe čak skupi lijekovi. A što reći o istrebljivanju brojne braće i sestara koji su, nemajući najnužnije da utaže glad, žrtve svakovrsnih bolesti? Da ne spominjemo tolike ratove koji kaljaju čovječanstvo krvlju, sijući osim smrti tjelesne i duševne lomove svake vrste.
5. Pred takvim prizorima treba priznati da, na žalost, u mnogim slučajevima gospodarski, znanstveni i tehnički proboj nije praćen istinskim napretkom, usredotočenim na osobu i nepovredivo dostojanstvo svakoga ljudskog bića. Ista dostignuća na genetičkom području, temeljna za zdravstvenu skrb i, nadasve, za zaštitu novorođenog života postaju prigodom za nedopustive, bezumne manipulacije i interese koji se suprotstavljaju pravom razvoju, često s razarajućim učincima.
S jedne se strane bilježe veliki napori za produženje života i za umjetnu oplodnju; ali s druge se strane ne dopušta rođenje onome koji je već začet, te se ubrzava smrt onoga koji se više ne smatra korisnim. Nadalje: dok se opravdano vrednuje zdravlje umnažajući poticaje za njegovo promicanje, što ponekad doseže svojevrsni kult tijela i hedonističkog traganja za tjelesnom učinkovitošću, istodobno nas se navodi da život promatramo jednostavno kao potrošačku robu, određujući novu ljestvicu marginalizacije za nesposobne, stare i neizlječivo bolesne.
Sve se te suprotnosti i proturječne prilike mogu svesti na pomanjkanje sklada između logike blagostanja i traženja tehnološkog napretka, s jedne, te logike ćudorednih vrijednosti utemeljenih na dostojanstvu svakoga ljudskog bića, s druge strane.
6. Uoči novoga tisućljeća poželjno je da se i u svijetu patnje i zdravlja promiče “čišćenje pamćenja” koje neka vodi “priznavanju propusta koje su počinili oni koji su nosili ili nose kršćansko ime” (Incarnationis mysterium, 11; usp. također Tertio millennio adveniente, 33,37 i 51). Crkvena je zajednica pozvana prihvatiti, također na tom području, poziv na obraćenje povezan s proslavom Svete godine.
Postupak obraćenja i obnove bit će olakšan ako neprestano uzdižemo oči k Onome koji se “utjelovivši se u utrobi Marijinoj prije dvadeset stoljeća nastavlja nuditi čovječanstvu kao izvor božanskog života” (Tertio millennio adveniente, 55).
Otajstvo Utjelovljenja uključuje promatranje života kao dara Božjeg koji treba odgovorno čuvati i trošiti za dobro. Zdravlje je, međutim, “pretposljednje” dobro u hijerarhiji vrijednosti koje valja stoga njegovati i promatrati s motrišta cjelovitog, također duhovnog dobra osobe.
7. U tim okolnostima mi upravljamo pogled osobito na Krista trpćega i uskrsloga. Primivši ljudske uvjete života, Sin Božji je prihvatio živjeti ga u svim njegovim oblicima, obuhvaćajući bol i smrt, ispunjujući u svojoj osobi riječi izgovorene na Posljednjoj večeri: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Slaveći euharistiju, kršćani navješćuju i ostvaruju Kristovu žrtvu, “čijom se modricom izliječismo” (usp. 1 Pt 2,24) i, sjedinjujući se s njim, “u osobnom trpljenju čuvaju izvanredni dijelak beskrajnoga blaga otkupljenja svijeta i zato to blago dijele s drugima” (Salvifici doloris, 27).

Nasljedovanje Isusa, Sluge Patnika, vodilo je velike svece i jednostavne vjernike pretvoriti svoje bolesti i boli u izvor čišćenja i spasenja za sebe i za druge. Kako velike mogućnosti osobnog posvećenja i sudjelovanja u spasenju svijeta otvara bolesnoj braći i sestrama put koji je označio Krist i toliki njegovi učenici! Riječ je o teškom putu, jer čovjek sam ne nalazi smisao patnje i smrti, ali je taj put uvijek moguć uz pomoć Isusa, nutarnjeg Učitelja i Vođe (usp. Salvifici doloris, 26-27).
Kako je uskrsnuće preoblikovalo Kristove rane u izvor ozdravljenja i spasenja, tako je za svakog bolesnika svjetlo uskrsloga Krista potvrda da put vjernosti Bogu može pobijediti u sebedarju sve do križa i pretvoriti samu bolest u izvor radosti i uskrsnuća. Nije li to možda navještaj koji odzvanja u srcima u svakom euharistijskom slavlju kad narod proglašuje: “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo?” Bolesnici su također poslani kao radnici u vinograd Gospodnji (usp. Christifideles laici, 53), svojim primjerom mogu ponuditi vrijedan doprinos evangelizaciji uljudbe koja teži otkloniti iskustvo patnje, nastojeći da shvate duboko značenje patnje s pravim poticajima na ljudski i kršćanski rast.
8. Jubilej nas također poziva promatrati lice Isusa, božanskoga Samarijanca dušâ i tijelâ. Slijedeći primjer svoga božanskog Utemeljitelja, Crkva je “iz stoljeća u u stoljeće u golemom mnoštvu oboljelih i trpećih osoba uvijek iznova prepisivala prispodobu o milosrdnom Samarijancu, otkrivajući i prenoseći iscjeliteljsku i utješnu ljubav Isusa Krista. To je radila po svjedočanstvu redovničkog života posvećenog služenju bolesnicima i po neumornom zalaganju svih zdravstvenih radnika” (Christifideles laici, 53). To zauzimanje ne proizlazi iz osobitih društvenih okolnosti, niti ga treba shvatiti kao neobvezan ili prigodan čin, nego je to neizbježan odgovor na Kristovu zapovijed: “Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima i liječiti svaku bolest i nemoć” (Mt 10,1; usp. 7-8).
Upravo Euharistija osmišljuje služenje čovjeku koji trpi u duši i tijelu, nalazeći u njoj ne samo svoj izvor, nego također usmjerenje. Isus nije slučajno tijesno povezao euharistiju sa služenjem (Iv 13,2-16), zahtijevajući od učenikâ da ovjekovječe uspomenu na njega ne samo “lomljenjem kruha”, nego također službom “pranja nogu”.
9. Primjer Krista, dobroga Samarijanca, treba nadahnjivati vjernikov stav, potičući ga da bude “bližnji” braći i sestrama koji trpe, po poštovanju, razumijevanju, prihvaćanju, nježnosti, samilosti i bez koristoljublja. Riječ je o borbi protiv ravnodušnosti koja dovodi pojedince i skupine do sebičnog zatvaranja u same sebe. Zbog toga, “obitelj, škola i druge odgojne ustanove – makar ih poticala samo čovječnost – treba da ustrajno rade za buđenje i usmjeravanje te osjetljivosti za bližnjega i njegovo trpljenje” (Salvifici doloris, 29). Za onoga koji vjeruje, ta ljudska osjetljivost uključena je u agape, to jest u nadnaravnu ljubav koja vodi čovjeka ljubiti bližnjega zbog ljubavi prema Bogu. Doista, Crkva vođena vjerom, obuhvaćajući ljubaznom skrbi one koji su pogođeni ljudskom patnjom, prepoznaje u njima sliku svoga siromašnog i patničkog Utemeljitelja i trudi se pomoći im u nevolji, zauzima se uzdići njihovu patnju, sjećajući se njegovih riječi: “Oboljeh, i pohodiste me” (Mt 25,36).
Primjer Isusa, dobroga Samarijanca, ne samo da potiče bolesnome pomoći, nego također učiniti sve što je moguće da ga se uključi u društvo. Za Krista, doista, izliječiti istodobno znači uključiti: kako bolest isključuje iz zajednice, tako izlječenje mora dovesti čovjeka da ponovno nađe svoje mjesto u obitelji, u Crkvi, u društvu.
Svima koji su zauzeti, po struci ili po dragovoljnu izboru u svijetu zdravstva, upućujem svoj topli poziv da upiru pogled na božanskoga Samarijanca kako bi njihovo služenje moglo postati predokus konačnog spasenja i navještaj novih nebesa i nove zemlje “gdje pravednost prebiva” (1 Pt 13,3).

10. Isus nije samo liječio i ozdravljao bolesne, nego je također bio neumoran promicatelj zdravlja svojom spasiteljskom nazočnošću, poučavanjem i djelovanjem. Njegova ljubav za čovjeka izražavala se u odnosima punim čovještva, koji su ga vodili razumjeti, pokazati samilost, donositi utjehu, skladno sjedinjujući nježnost i snagu. Bio je ganut pred ljepotom prirode, bio je osjetljiv za ljudsku patnju, borio se protiv zla i nepravde. Hrabro se sučeljavao s negativnim iskustvima i ne prežući pred teškoćama objavljivao sigurnost novoga svijeta. U Njemu je ljudskost pokazivala svoje otkupljeno lice a najdublje ljudske težnje nalazile su ostvarenje.
Tu skladnu puninu života on želi priopćiti suvremenim ljudima. Njegovo spasiteljsko djelovanje ne samo da želi ublažiti bijedu čovjeka koji je žrtva vlastitih ograničenja i zabluda nego i poduprijeti nastojanje prema njegovu potpunom samoostvarenju. On pred čovjekom otvara sam božanski život: “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10).
Pozvana nastaviti Isusovo poslanje, Crkva mora promicati sređen i ispunjen život za svakoga.
11. U sklopu promicanja zdravlja i kakvoće života ispravno shvaćenog, dvije dužnosti zaslužuju kršćaninovu osobitu pozornost.
Ponajprije obrana života. U suvremenom se svijetu mnogi muškarci i žene bore za bolju kakvoću života u poštivanju samoga života te razmišljaju o etici života kako bi razmrsili pomutnju vrijednosti, ponekad prisutnih u današnjoj uljudbi. Kako sam spomenuo u enciklici “Evangelium vitae”, “posebno je znakovito buđenje etičnog razmišljanja o životu: nastankom i sve raširenijim razvitkom bioetike podržavaju se razmišljanje i dijalog među vjernicima i nevjerujućima, kao i među vjernicima različitih religija o etičkim problemima, koji se tiču čovjekova života” (br. 27). Međutim, uz njih ima, na žalost, mnogih koji se zauzimaju za promicanje zabrinjavajuće kulture smrti, šireći raspoloženje prožeto sebičnošću i hedonističkim materijalizmom s društvenim i zakonskim podupiranjem prekida života.
U korijenu te kulture često je prometejski stav čovjeka koji se zavarava da “može zagospodariti životom i smrću jer odlučuje o njima, dok zapravo biva poražen i pogažen neizlječivom smrću koja je zatvorena svakoj perspektivi smisla i svakoj nadi” (Evangelium vitae, 15). Kada znanost i liječnička praksa dođu u iskušenje da izgube svoju izvornu etičnost, i sami stručnjaci iz svijeta zdravstva “mogu ponekad biti snažno iskušavani da se pretvore u začetnike manipulacije životom ili čak izvršitelje smrti” (ondje, 89).
12. U tom sklopu, vjernici su pozvani razvijati vjersko gledanje na uzvišene i otajstvene vrijednosti života, i kad on izgleda krhkim i ranjivim. “Taj se pogled ne predaje obeshrabren pred onim tko je u bolesti, u patnji, na rubu i na pragu smrti; nego dopušta da ga sve situacije izazovu da pođe u traženje smisla i, baš u tim prilikama, otvara se da pronađe, na licu svake osobe, poziv na suočenje, na dijalog, na slidarnost” (ondje, 83).
To je zadaća koja spada osobito na zdravstvene djelatnike: liječnike, ljekarnike, bolničare, kapelane, redovnike i redovnice, ravnatelje i dragovoljce koji su, snagom svoga zvanja, osobito pozvani biti čuvarima ljudskoga života. Ali to je dužnost koja se također tiče svakoga drugog ljudskog bića, počevši od rođaka bolesne osobe. Oni znaju da “pitanje koje provire iz čovjekova srca u krajnjem suočenju s patnjom i sa smrću, posebice kad je iskušavan predati se beznađu i gotovo se u njem poništiti, traži najviše druženje, solidarnost i potporu u kušnji. To je zahtjev za pomoć, kako bi se nastavio nadati, kada sve ljudske nade malakšu” (ondje, 67).

13. Druga dužnost od koje se kršćani ne smiju izvući, odnose se na promicanje zdravlja dostojna čovjeka. U našem društvu postoji rizik da se od zdravlja načini idol kojemu je podređena svaka druga vrijednost. Kršćansko gledanje čovjeka suprotstavlja se poimanju zdravlja svedenog na samu, nabujalu životnu snagu i zadovoljnog vlastitom tjelesnom uspješnošću te sasvim zatvorenog za svako pozitivno promatranje trpljenja. Takvo gledanje, zanemarujući duhovne i društvene domete osobe, završava ugrožavanjem njezina pravog dobra. Upravo zato što zdravlje nije ograničeno na biološko savršenstvo, život življen u trpljenju pruža prostore rasta i samoostvarivanja te otvara put prema otkriću novih vrijednosti.
Takvo poimanje zdravlja, utemeljenog na antropologiji koja poštuje cjelovitu osobu, daleko od toga da se poistovjećuje s jednostavnom odsutnošću bolesti, nastoji postići puniji sklad i zdravu ravnotežu na fizičkoj, psihološkoj, duhovnoj i društvenoj razini. U tom pogledu, sama je osoba pozvana pokrenuti sve svoje raspoložive sile da bi ostvarila svoj poziv i dobro drugih.
14. Takvo poimanje zdravlja obvezuje Crkvu i društvo stvoriti ekologiju dostojnu čovjeka. Okoliš je, doista, povezan sa zdravljem čovjeka i pučanstva: on je “dom” ljudskoga bića i cjelina zaliha koje su mu povjerene na čuvanje i upravljanje, “vrt da se za njega brine i polje da ga obrađuje”. Ali vanjska ekologija osobe mora se podudarati s nutarnjom i ćudorednom ekologijom, jedinom koja odgovara pravom poimanju zdravlja.
Promatrano u svojoj cjelovitosti, čovjekovo zdravlje tako postaje životnim obilježjem, sredstvom za služenje bližnjemu i početak prihvaćanja spasenja.
15. U milosnoj godini Jubileja – “godini otpuštanja grijeha i kazni od grijeha, godini pomirenja zavađenih, godini mnogostrukih obraćenja i sakramentalne i izvansakramentalne pokore” (Tertio millennio adveniente, 14) – pozivam biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i ljude dobre volje hrabro se sučeliti s izazovima koji se javljaju u svijetu trpljenja i zdravlja.
Neka Euharistijski kongres, koji će se proslaviti u Rimu u godini 2000., postane idealnim središtem iz kojeg će se ižarivati molitve i poticaji prikladni za osmišljavanje i odjelotvorenje prisutnosti božanskoga Samarijanca u svijetu zdravlja.
Žarko želim da, zahvaljujući doprinosu braće i sestara svih kršćanskih Crkava, proslava Jubileja 2000. označi razvoj ekumenske suradnje u ljubaznom služenju bolesnicima, tako da bi na razumljiv način svima posvjedočili nastojanje oko jedinstva na konkretnim putovima djelatne ljubavi.
Osobit poziv upućujem međunarodnim političkim, društvenim i zdravstvenim organizacijama da bi u svakom dijelu svijeta bili uvjerljivi promicatelji konkretnih prijedloga za borbu protiv svega što je na štetu dostojanstva i zdravlja osobe.
Na putu djelatnog sudjelovanja u iskustvima bolesne braće i sestara neka nas prati Djevica Majka koja je pod križem (usp. Iv 19,25) dijelila patnje svoga Sina i, postavši iskusna u patnji, pruža svoju trajnu i ljubaznu zaštitu onima koji u duši i tijelu trpe ograničenja i rane ljudskoga življenja.
Njoj, Zdravlju bolesnih i Kraljici mira, povjeravam bolesnike i sve koji su im blizi, da im svojim majčinskim zauzimanjem pomogne biti promicateljima civilizacije ljubavi.
S tim željama svima podjeljujem posebni apostolski blagoslov.
Iz Castel Gandolfa, 6. kolovoza 1999., na blagdan Preobraženja Gospodinova.