Predraga braćo i sestre!

1. Pojava selidbi sa svojim zamršenim pitanjima izaziva više nego ikada međunarodnu zajednicu i pojedine države. One pak ponajviše nastoje pooštravati zakone o doseljenicima i utvrđivati nadzor na granicama. Tako selidbe gube značenje za gospodarstveni, društveni i uljudbeni razvitak koje im povijesno pripada. Doista sve se manje govori o prilikama iseljenika u zemljama iz kojih dolaze, a sve više o useljenicima u svezi s nevoljama što ih oni izazivaju u zemljama u koje dolaze.
Seljenja tako poprimaju oznake društvene nevolje, naročito zbog umnažanja selilaca bez potrebnih dozvola. Porast njihova broja, unatoč zabranama, izgleda nezaustavljiv. Nezakonito useljenje uvijek je postojalo i često je podnošeno, jer je osiguravalo zalihu osoblja koje može ustrebati budući da oni koji zakonito doseliše napreduju na društvenoj ljestvici te se sređeno uključuju u radni svijet.
2. U naše doba pojava nezakonitih selilaca poprimila je znatne razmjere, bilo zbog toga što je ponuda radne snage iz inozemstva prevelika u odnosu na potrebe tamošnjega gospodarstva, koje više ne može zaposliti ni radnu snagu iz vlastite zemlje, bilo zbog toga što je sve više ljudi prisiljeno raditi. Potrebna razboritost koju tako osjetljivo pitanje nameće ne smije zaglaviti u prešućivanje i izbjegavanje; već zbog toga što bi posljedice snosile tisuće i tisuće osoba, žrtve okolnosti koje postaju sve teže namjesto da se razrješuju. Zakonska nesređenost useljenja ne opravdava zanemarivanje dostojanstva čovjeka selioca, kojemu pripadaju neotuđiva prava što ne smiju biti gažena ni nepriznata.
Nezakonita useljenja treba sprječavati, ali također treba odlučeno suzbijati kriminalne pothvate koji iskorištavaju one što su tajno doseljeni. Pravo rješenje koje će donijeti čvrste i dugotrajne plodove je međunarodna suradnja koja teži promicanju političke stabilnosti i liječenju nerazvijenosti. Suvremenu ekonomsku i socijalnu neravnotežu, koja u velikoj mjeri potiče strujanje selilaca, ne treba promatrati kao neki usud, nego kao izazov osjećaju odgovornosti ljudskoga roda.
3. Crkva promatra pitanje nezakonitih selilaca očima onoga Krista koji je umro da raspršenu djecu Božju sakupi u jedno (usp. Iv 11,52), da pribere odbačene i približi udaljene, da sve ucijepi u zajedništvo koje se ne osniva na etničkoj, uljudbenoj ili društvenoj pripadnosti, nego na zajedničkoj volji prihvaćanja Božje riječi i traženja pravednosti. “Bog nije pristran, nego u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu” (Dj 10, 34-35).
Crkva nastavlja Kristovo poslanje. Ona se osobito pita kako, poštujući zakon, izaći u susret osobama kojima je zabranjeno zadržavanje na državnom području; ona se osim toga pita koja je vrijednost prava na iseljenje bez odgovarajućeg prava na useljenje; postavlja si pitanje kako u to djelo uključiti solidarnost kršćanskih zajednica koje su često ugrožene javnim mnijenjem toliko protivnim prema doseljenicima.
Tim osobama najviše treba pomoći tako da ih se sluša radi upoznavanja njihovoga stanja i da bi im se, bez obzira na njihov pravni položaj glede državnih propisa, osigurala potrebna sredstva za život.
Važno je, dakle, onima koji su protupropisno doselili pomoći da uredno dobiju dozvolu boravka. Socijalne i karitativne ustanove mogu stupiti u vezu s vlašću tražeći zakonitosti, prikladna rješenja za razne slučajeve.
Takav je napor osobito potrebno poduzimati u prilog onima koji su se nakon dugog prebivanja ukorijenili u novu sredinu toliko da bi im povratak u stari kraj bio poput prisilnog iseljenja, s teškim posljedicama osobito za njihovu djecu.
4. Kad se pak ne vidi nikakvo rješenje, te bi iste ustanove trebale pomagati, pružajući možda materijalnu pomoć, ili tražeći za njih prihvat u drugim zemljama, ili utirući im put povratka u domovinu. Pitanje selidbi općenito, posebno nezakonitih selilaca, takvo je da u njegovu rješavanju važnu ulogu ima stav sredine u koju ti ljudi dolaze. U tom pogledu vrlo je važno da javno mnijenje bude dobro upoznato sa stvarnim uvjetima života u zemlji podrijetla tih doseljenika, s nevoljama u kojima se nalaze i opasnostima koje im prijete u slučaju njihova povratka. Bijeda i nesreća koja ih pogađa razlog su više za plemenito izlaženje u susret doseljenicima.
Važno je bdjeti protiv buđenja neorasizma i odbojnosti prema strancima, što prijeti da od te naše braće učini žrtvenu jarad za možebitne teške mjesne prilike.
Zbog znatnih razmjera koje je poprimila pojava nezakonitih selilaca, potrebno je da zakonodavstva država kojih se to tiče, koliko je to moguće, budu usklađena također radi bolje raspodjele tereta što ih nameće uravnoteženo rješenje. Treba izbjegavati primjenu upravnih odredbi koje zanemaruju važnost obiteljske pripadnosti, iz čega slijedi neopravdano isključivanje iz zakonitosti tih osoba kojima nikoji zakon ne smije nijekati pravo na zajednički obiteljski život.
Treba osigurati primjerenu zaštitu onima koji, premda su pobjegli iz svojih zemalja zbog razloga koje ne predviđaju međunarodni ugovori, zaista mogu upasti u tešku opasnost za sam život ukoliko bi bili prisiljeni vratiti se u domovinu.
5. Pozivam mjesne Crkve neka potiču na razmišljanje, neka daju smjernice kako bi pastoralni i socijalni djelatnici bili opskrbljeni informacijama za razložno postupanje u tako osjetljivom i složenom zadatku.
Gdje je shvaćanje toga pitanja uvjetovano predrasudama i stavovima odbojnosti prema strancima, Crkva ne smije posustati u nastojanju da se čuje glas bratstva, prateći taj glas djelima koja potvrđuju prvenstvo ljubavi.
U tim uvjetima skrajnje potrebe vrlo je važno pružati humanitarnu pomoć, ali zbog toga se ne smije omalovažiti činjenica da među nezakonitim seliocima ima mnogih katoličkih kršćana, koji često, u ime jedne te iste vjere, traže dušobrižnike i mjesta gdje bi mogli moliti, slušati riječ Božju i slaviti Gospodinova otajstva. Biskupije su dužne izaći u susret njihovim očekivanjima. U Crkvi nitko nije stranac i Crkva nije strana nikojemu čovjeku ni na kojem mjestu. Kao sakrament jedinstva i stoga znak i snaga okupljanja svega ljudskoga roda, Crkva je prostor gdje su i nezakoniti doseljenici priznati i prihvaćeni kao braća. Različite biskupije dužne su se pokrenuti kako bi te osobe, prisiljene živjeti izvan mreže sustavne društvene zaštite, doživljavale bratstvo u kršćanskoj zajednici.
Solidarnost je preuzimanje odgovornosti za onoga koji se nađe u teškoći. Za kršćanina selilac nije samo pojedinac koga treba poštovati u skladu s zakonskim propisima, nego osoba koja svojom nazočnošću poziva upomoć i čije potrebe obvezuju našu odgovornost. “što si učinio svome bratu” (usp. Post 4,9). Odgovor se ne može dati u granicama što ih nameće zakon, nego u duhu solidarnosti.
6. Čovjek, osobito ako je slab, nezaštićen, gurnut na rub društva, sakrament je Kristove prisutnosti (usp. Mt 25,40.45). “Ta svjetina koja ne pozna Zakona – to je prokleto!” (Iv 7,49), sudili su farizeji o onima kojima je Isus pomagao iznad granica što su ih uspostavljali njihovi propisi. On je doista došao tražiti i spasiti onoga koji je bio izgubljen (usp. Lk 19,10), prihvatiti one koji su od društva isključeni, napušteni i odbačeni.
“Stranac bijah, a vi me primiste” (Mt 25,35). Crkva je dužna ne samo cjelovito predlagati to učenje Gospodinove vjere, nego također pokazivati kako taj nauk prikladno primjenjivati u razlieitim okolnostima što ih trajno donose povijesne promjene. Danas nam se nezakoniti selilac predstavlja kao onaj “stranac” u kome trebamo prepoznati Isusa, kako to on traži. Prihvatiti ga i biti s njime solidaran, to je dužnost gostoljubivosti i vjernosti vlastitome kršćanskom identitetu.
S tim željama podjeljujem svima koji su zauzeti radom na području selidbi svoj apostolski blagoslov kao zalog bogatih nebeskih nagrada.

Iz Vatikana, 25. srpnja 1995, sedamnaeste godine svoga papinskog služenja.