Đakovo, (IKA/TU) – „Odnos biskupske i prezbiterske službe u Crkvi” tema je Teološko-pastoralnog seminara (TPS) za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je započeo u utorak 12. rujna na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.
Nakon uvodne molitve, sve okupljene pozdravio je nadbiskup đakovačko-osječki mons. dr. Đuro Hranić. Govoreći o temi ovogodišnjeg TPS-a, podsjetio je kako se Drugi Vatikanski sabor dugo zadržao na zajedničarskoj naravi ministerijalnog svećeništva, pomno ispitujući svećeništvo kao zajedničko djelo, odnos biskupske i prezbiterske službe u Crkvi i nužnu suradnju prezbitera u biskupskoj službi, odnos prezbitera s drugim prezbiterima te s vjernicima laicima. „Svaki svećenik, bilo biskupijski, bilo redovnički, dionik je na jedinstvenom svećeništvu Krista Glave i Pastira Crkve. Sakramentalnim je zajedništvom, po sakramentu sv. reda, ujedinjen sa svojim biskupom, a onda i s ostalim članovima prezbiterija te je zajedno s njima u službi mjesne Crkve, s dužnom osjetljivošću i otvorenošću i za evangelizacijske potrebe sveopće Crkve. Ovogodišnji TPS želi nam pomoći da produbimo tu, jednu od bitnih dimenzija našeg ministerijalnog svećeništva: Odnos biskupske i prezbiterske službe u Crkvi”, rekao je nadbiskup Hranić.
„Gesta svećenika koji na svećeničkom ređenju svoje ruke polaže u biskupove, ispovijedajući mu sinovsko poštovanje i poslušnost, može na prvi pogled izgledati kao jednosmjerna gesta. No, ta gesta zapravo obvezuje obojicu: i svećenika i biskupa. Mladi svećenik izabire da se povjerava biskupu, a biskup se sa svoje strane obvezuje da će čuvati te ruke, da će čuvati toga svećenika (usp. Ivan Pavao II., Pastores gregis, br. 47)”, rekao je nadbiskup te dodao: „Svećenik može opravdano očekivati očitovanje posebne blizine i podršku sa strane svoga biskupa, a biskup velikodušno stavljanje na raspolaganje, raspoloživost, suradnju i apostolsku revnost svojih svećenika, kojima kao svojim mudrim suradnicima povjerava izabrane dijelove Božjega naroda, povjerenog njegovoj pastirskoj skrbi.”
Istaknuvši kako biskup očituje svoju brigu i skrb za svoje svećenike i po skrbi za permanentno obrazovanje svojih svećenika te osiguravajući im dane duhovne sabranosti i molitve, nadbiskup je uputio zahvalu svima koji se svojim osobnim doprinosom ugrađuju u ovaj TPS i pridonose njegovoj kvaliteti te svima poželio „tri dana istinskog raspirivanja milosnog dara što smo ga primili po polaganju ruku, obnove našeg sakramentalnog zajedništva i rasta u uzajamnoj slozi i ljubavi – kako bi Krist bio prepoznatljiv posred nas i ove drage nam Đakovačko-osječke nadbiskupije”.
Pozdravnu riječ uputio je i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž.
„Vjerojatno vam je poznata ona misao koja se može susresti kod monaha prvih stoljeća. Naime, postoje dvije stvari kojih se svaki monah boji ili bi se trebao bojati. To su žene i biskupi. Monah se treba bojati žena, jer ga one mogu napastovati da ljubi ovaj svijet, a biskupi ga mogu napastovati da služi isključivo ovom svijetu. Ta jednostavna misao progovara na suptilan način o ulozi, ali i o opasnosti biskupske službe. Uloga biskupa jest da sve vjernike potiču na služenje. No, postoji opasnost da se to služenje izokrene, da biskup bude sluga ovoga svijeta, da se sam posvjetovnjači, da u njemu prvomu zavlada duh ovoga svijeta. Zato je dobro uvijek iznova imati na umu ovu mudru misao prvih monaha”, rekao je dekan Raguž.
Istaknuo je važnost druge uloge biskupa, a to je da oni budu „duhovni oci” te kazao: „Svaki svećenik, a posebno svaki biskup, trebao bi biti pater pneumatikos, ‘duhovni otac’. To podrazumijeva prije svega da on sam živi duhovno, od Duha Božjega, te kao ‘otac’ duhovno rađa, vodi, brine se i krijepi svoje vjernike. Posebno se to odnosi na odnos prema svećenicima. Biskup bi trebao bi njihov, naš ‘duhovni otac’, ne ‘djedica’, ako tako smijem reći, koji se samovoljno i neozbiljno ophodi sa svojim svećenicima. Otac, a ne djedica, jest onaj biskup koji pati zajedno sa svojim svećenicima, koji ih u svetoj ozbiljnosti savjetuje, vodi, prekorava tamo gdje je potrebno, koji se nježno brine za svoje svećenike. Možda nam danas nedostaje upravo takvo poimanje i življenje biskupske službe, kao duhovnoga očinstva.”
Na kraju svoga pozdrava s okupljenima je podijelio misao svoga ‘duhovnoga oca’, sv. Franje Saleškoga, u čijem se pismu sv. Ivani Franciski Chantal susreće važna misao o biskupskoj služi, a to je da je biskup onaj „kojega je Bog uzeo ih svijeta, ali i od njega samoga” (Augustinovo “tolle te a te”), kako bi služio Crkvi: „Trudim se oko temeljite obnove svoje duše. Sutra je šest godina otkako me Bog uzeo iz svijeta i od sebe samoga te me dao svojoj Crkvi i svojemu stadu. Vi znate da je to dan mojega biskupskog ređenja. Ah, kćeri moja, koliko milosti mi je veliki Bog iskazao i kako li sam ih samo loše koristio. Neka živi njegova dobrota i njegova ljubav! Pomoću njegove milosti želim započeti već od ovoga trenutka njemu služiti…”
Uime članova Povjerenstva TPS-a okupljene je pozdravio predsjednik Povjerenstva doc. dr. sc. Šimo Šokčević, a seminar je nastavljen predavanjem „Biskupska i prezbiterska služba u Svetom pismu”, dr. sc. Anđela Malyja.