SMRT PRESRETNE TEREZIJE I NESRETNE DIANE

Jedna za drugom dvije smrti glasovitih žena potresle su svijet i još ispunjaju novine i druga javna glasila. Današnji Večernji list donosi zajedničku fotografiju princeze Diane i Majke Terezije i pronalazi sjajan naslov “Dva lica dobrote”. Obje su željele činiti dobro, obje su voljele ljude izgurane na rub društva, siromahe, ugrožene odbačene. Majka Terezija to čini u tijeku dugog vijeka, desetljećima, Diana je to nedavno počela činiti i nije joj dano dugo. Majka Terezija je susretala Dianu i pokazivala prema njoj ljubav, poštovanje i zanimanje. Ni traga ponositom ili milosrdno-snishodljivu stavu svetice prema grešnici. Terezija nije ni znala ni htjela ikome suditi, ikoga smatrati zlim. Nije to bilo njezino poslanje. Vjerovala je u Božju dobrotu i računala na dobrotu u svakom čovjeku. Od njezina pogleda, stiska ruke i njezinih riječi Diana nije mogla doživjeti neugodnost predbacivanja ni neukusnog dušobrižništva. Slagale su u ljubavi prema ljudima. To je s Terezijine strane bilo svjedočenje vjere, a Dianine življenje čovječnosti. Terezija nije time potvrđivala ono što joj u Dianinu životu nije moglo biti drago, Diana nije dovodila u pitanje Terezijinu svetost, njezino trajno predanje Isusu. Njih dvije su tako uspostavile jedinstveni suvremeni dijalog čovjekoljubaca, jedna na nadnaravnoj, druga na naravnoj razini. Obje su se uplitale u ljudske sudbine, na svoj način ulazile u privatnost bolesnika, ranjenih, siromaha, odbačenih žena, siročadi. Ulazile su u privatnost kao lijek, diskretno, humano. Istodobno se je osobito Diana našla na udaru onih kojima privatnost nije sveta, koji su se bogatili na otkrivanjima njezine privatnosti. To je u velikoj mjeri uzrok njezine nesreće, pogibije. Terezija je uspjela pozvati sve ljude neka mole za preminulu Dianu, a onda je pohitila za njom na drugi svijet. Jedna zreli plod dugog sazrijevanja u patnji i za patnike. Druga prerano otrgnuti plod nepogodnih životnih sukobljavanja, javnog mnijenja, plemenitih poriva i onoga što je sama o sebi rekla da se više povodi za srcem nego za razumom. Ljudi tuguju za jednom i za drugom. U Diani mnoge žene prepoznaše svoju tešku sudbinu uzdignutu na razinu novoga mita. Kolike prevarene, napuštene, odbačene od muževa i odvojene od djece, nađoše u njoj sebe! I sad oplakuju svoj žrtvovani mit. Za Terezijom tuguju oni koji u njoj ne pronađoše sebe, nego Krista čovjekoljupca. Terezija bi zacijelo rekla da je to zajedničko čovjekoljublje najbolje polazište za dijalog i, mnogo važnije, za suradnju među ljudima koji ne moraju niti mogu svi jednako misliti i vjerovati, a svi moraju nastojati biti što više ljudi, što čovječniji. Hoće li se pred ovolikom tugom i zahvalnošću, pred ovolikim zgražanjem nad onim što učiniše paparazzi, napokon zamisliti zakonodavci svih država i utvrditi da javni djelatnici imaju jednako pravo na privatnost kao i obični građani? Nije li sramota da demokratski Zapad od prava na privatno vlasništvo čini božanstvo, a sustavno gazi pravo na privatni dobar glas, privatnost života, osobnu i obiteljsku intimu. Dok nikoji pravnik neće poreći pravilo i izreku “de internis non iudicat praetor” – što bi značilo da ni sudac ne ulazi u područje osobne privatnosti – novinari kao strvinari razvlače ono što je pojedincu najsvetije, ne ostavljaju mu ni trunak privatnosti. U staroj Crkvi i ljudska osobna grešnost zaštićena je ispovijednom tajnom. U modrenom svijetu sve je izloženo zluradoj znatiželji. Mi, kršćani, usuđujemo se uzdati da su se dvije tako različite, a tako bliske duše našle pred milosrdnim Bogom, koji je u odnosu na nas ponajprije čovjekoljubac.

2

2