Psihologinja Sokal Gojavić kazala je kako, prema autoru, „osobni poziv nije na razini onoga što radimo nego na razini onoga što jesmo, a ignacijanske duhovne vježbe mogu pomoći u razlučivanju osobnog poziva“. Prepoznavanje osobnog poziva, kako autor tumači, znači da i „ako smo jednom razlučili svoj osobni poziv on postaje kriterij razlučivanja za svaku odluku u životu jer je moj osobni poziv Božja volja za mene“, što zvuči ohrabrujuće za svakodnevni život. S aspekta psihologije to razlučivanje u smislu pitanja tko sam ja i gdje idem se događa u kasnoj adolescenciji, oko 17. godine života. Ignacijanske vježbe možda mogu pomoći adolescentima na tom putu, ali to pretpostavlja jednu visoku razinu duhovnog razvoja no pitanje je koliko je ona svojstvena mladima u tom periodu. U svakom slučaju knjiga ih može potaknuti i ohrabriti ih da na taj način duhovno rastu i razluče Božju volju za njih same. Predstavljačica je također naglasila važnost slobodnog srca, dnevnog ispita savjesti te prihvaćanja ili neprihvaćanja svojih iskustava. Spontano neprihvaćanje kroz opravdavanje nekih iskustava, prema autoru, blokira duhovni rast.

Duhovnik Lučić ispričao je iskustvo razlučivanja svog svećeničkog poziva, potvrdivši da se i on o svom pozivu počeo ozbiljnije pitati upravo u kasnoj adolescenciji. Na tom putu postojali su i strah i osjećaj slobode i doživljaj bezuvjetne Božje ljubavi. Ono što se događa kroz ignacijanske duhovne vježbe je to da Bog zna što osoba može biti, pa onda i osobi postane jasnije. Dobro je imati pratitelja u duhovnim vježbama jer on osobi pomaže razlučiti „što je Božje, što je tvoje, što je napasnika“. Jer osoba može pristajati uz laži, pa čak i godinama. O razlučivanju duhova govori i papa Franjo u pobudnici „Radujte se i kličite“, podsjetio je predavač, te naglasio misao da je ljudski život borba, nadzor i razlučivanje. Objasnio je i zbog čega je važno upravo razlučivanje.

Dr. Damjanović Barišić ustvrdila je kako je sudjelovala u raznim oblicima duhovnih vježbi, sudjelovala u euharistiji i molila, ali su joj upravo ignacijanske duhovne vježbe i ova knjiga pomogle otkriti osobni poziv. Kao primjer za razlučivanje poziva citirala je rečenicu iz knjige: „Jesi li se u bilo kojem trenutku svojeg života osjetio spontano blizu Boga? Ne zato što si prošao racionalni proces nego spontano. Jesi li ikad osjetio svoje srce uzdignuto i da si u dodiru, jedinstvu s Bogom?“ Autor tom osobnom pozivu pristupa iz različitih perspektiva i s različitih razina, kazala je predstavljačica. Naglasila je kako je poziv neponovljivo jedinstven i osoban jer je od Boga dan. On jedino može biti ostvaren u Isusu, pa se na jedan način može govoriti i o „vlastitom Kristu“. Taj poziv nadilazi sve ostalo u životu čime se osoba bavi. Kroz ignacijanske duhovne vježbe osoba je otvorenija Božjem djelovanju što uvodi do otkrivanja svog dubokog ‘ja’ i razlučivanja osobnog poziva. Autor naglašava i kako se jedan aspekt osobnog poziva ne mijenja, ali kako život odmiče on može poprimati „novi vid, novu boju“ i produbljenje.

Znanstvenica dr. Čunčić, s dugogodišnjim iskustvom obavljanja i davanja ignacijanskih duhovnih vježbi, kazala je kako je knjiga „Osobni poziv“ vrhunac personalizma koji je nastao kao suprotnost kolektivizmima. Objasnila je kako Bog ima osobnost. Ljudi stvoreni na njegovu sliku također imaju osobnost kao i svrhu života. Ako osoba ne zna tko je, čija je i kamo ide odnosno ako ne zna svoju svrhu često upada u moralnu regresiju.

Personalizam je u svom korijenu kršćanski, ustvrdila je predstavljačica te navela neke katoličke intelektualce koji su pripadali toj struji. Dodala je i kako se masi bezimenih može zapovijedati i njima manipulirati, a u kršćanstvu nije tako. Osoba je biće koja može reći ‘ja’, Bog svakoj osobi daje poslanje. Svaki čovjek je osobno pozvan da se na jedinstven način u najvećoj mogućoj mjeri ostvari u Isusu Kristu. „Taj čovjekov poziv i poslanje je Očeva najveća slava, ujedno naša najveća sreća i najveća društvena korist“, istaknula je dr. Čunčić. Objasnila je i razliku između duhovnog i osobnog poziva, rekavši kako je svaki svećenik, svaki redovnik i svaka redovnica drugačiji, kako je također svaka majka i svaki otac drugačiji… Kao primjer navela je i sv. Tereziju koja je otkrila da želi biti ljubav u srcu Crkve. Posvjedočila je i kako postoje svjedočanstva ljudi koji su kroz ove duhovne vježbe otkrili osobni poziv. Ljudi otkrivaju osobni poziv i poslanje i na druga načine, ali kroz duhovne vježbe to se može usustavljeno i s većom sigurnošću otkriti. Predavačica je također spomenula Biskupsku sinodu o mladima iz 2018. godine te završni dokument u kojem se uz ostalo govori o pozivu i poslanju. Mladi razumiju važnost davanja značenja životu, ali mnogi teško povezuju taj smisao sa zvanjem kao Božjim darom i pozivom, kazala je predavačica.

Knjiga je već ranije prevedena na brojne svjetske jezike, a sada se može čitati i na hrvatskom jeziku.

U programu je sudjelovala i vokalna skupina Gospa od Porata pod vodstvom Željane Lučić, a program je moderirao Šime Zupčić.

Knjiga »Osobni poziv – Duboka preobrazba kroz duhovne vježbe« prof. dr. Herberta Alphonsa, D. I. (naklada Marignacija d. o. o., na hrvatski preveli Milivoj Vodopija i Marica Čunčić), plod je autorovoga duhovnoga iskustva koje je doživio u osmodnevnim duhovnim vježbama u šutnji. Razlučio je svoj istinski i najdublji ‘ja’ ˗ svoj osobni poziv. Upravo razlučivanje najdubljega ‘ja’ predstavlja korjenito značenje izbora koji je cilj duhovnih vježbi sv. Ignacija Loyole. Autorovo iskustvo u davanju duhovnih vježbi naučilo ga je da se najdublja preobrazba života odvija proživljavajući osobni poziv.

Autor je isusovac iz Indije koji je širom svijeta držao seminare o duhovnome vodstvu, pedagogiji molitve te o Bogom danoj osobnoj jedinstvenosti. Bio je direktor Ignacijanskoga središta za duhovnost u Generalnoj kuriji Družbe Isusove u Rimu, obavljao je dužnost dekana Instituta za duhovnost Papinskoga sveučilišta Gregorijana u Rimu.