Dragi oci biskupi, braćo svećenici i redovnici, časne sestre redovnice!
Draga braćo i sestre!
Predragi bistrički hodočasnici!
Draga Crkvo Zagrebačka na putu u novosti života!

1. Gledam vas okupljene oko oltara na 274. zavjetnom hodočašću grada Zagreba. Gledam tebe, Zagrebačka Crkvo, u snazi i krhkosti! Koliko li je samo molitava i čežnje danas skupljeno podno kalvarijskoga brežuljka u ovome Marijanskom svetištu! Koliko li ste samo nakana ponijeli sa sobom polazeći na ovo hodočašće i koliko dragih ljudi u potrebi stavljate u molitvu pred likom naše nebeske Majke.
Posebno pozdravljam sve mlade naše Nadbiskupije kao i one koji su na ovo naše slavlje došli pješice, osobito naše planinare, te osjetili težinu puta i vrijednost zajedničkoga podupiranja u naporu hoda.
U središtu našega susreta nalazi se oltar. On nas podsjeća kakav treba biti naš kršćanski život. Svaki put kad slavimo otajstvo Božje ljubavi, oltar nam je – taj simbol Krista – stavljen pred oči, kako bismo bili posvećeni; kako bismo osjetili da smo pozvani.
Baš kao i mi, i oltar je poškropljen krsnom vodom; pomazan je uljem i odjeven u ruho okupano sjajem vazmene gozbe. Naši kršćanski životi polažu se na njega zajedno s kruhom i vinom, kako bismo ušli u zajedništvo s Bogom te s braćom i sestrama. Oltar nas u svoj širini podsjeća da smo pozvani na proslavu Boga i posvećenost života. Molimo Gospodina da se u nama ostvaruje ono što oltar znači u slavlju Kristova i našega vazma. On je zalog darovanoga nam pomirenja i oproštenja.

2. Svako euharistijsko zajedništvo plod je pomirenosti. Isus u evanđelju na Petrov ponuđeni odgovor, koji je u broju sedam pokazivao savršenost i velikodušnost, odgovara na takav način da odbacuje Petrove brojke i izaziva puno složeniju, ne toliko matematičku koliko životnu situaciju: sedamdeset puta sedam. Rezultat toga računanja nije brojka, nego prilog – uvijek. Što će reći: Petre, uvijek treba oprostiti.
Isus kaže da se život živi opraštajući svima i svaki put. Nipošto ne treba zauzeti stav koji će reći: ovaj put da, a drugi put ne; u ovim okolnostima da, u drugima ne; ovomu da, dok je drugi isključen. Opraštati treba uvijek i svima. Kako to lijepo odjekuje u ovome svetištu. Kako li se riječi o praštanju uvijek i svuda slijevaju s ovoga bistričkoga kalvarijskog brežuljka u dolinu okupljene Zagrebačke Crkve.

3. Opraštanje nije neko izdvojeno hrabro djelo, nego redovitost u vjerničkome životu. Petar naslućuje poteškoću da netko bude Kristov učenik i da istodobno odbija oprostiti uvrede. U ono se vrijeme – rekli bismo – barem postavljalo pitanje savjesti i opraštanja. Danas kao da su kršćani uspjeli spojiti ispovijedanje vjere, pa i samo euharistijsko slavlje, s kompromisima koji dopuštaju nepodnošljivost, netrpeljivost, pa čak i mržnju.
Zar toliko puta u svojim zajednicama ne doživljavamo kako su baš navodno “dobri kršćani” oni koji međusobno ne razgovaraju, koji se raduju tuđoj nesreći; praktični vjernici, ali odbijaju i samu pomisao da nekomu oproste; svake su nedjelje na misi, ali se ni ne pozdravljaju; kršćanski su nastojali odgojiti svoju djecu, svojim novcem podupiru crkvene inicijative, ali godinama ih nije briga kako žive susjedi u neimaštini i bez krova nad glavom. To je proturječje koje nije dodirnulo snagu euharistijske gozbe.
Kada sveti Pavao govori da smo, iako mnogi, jedno tijelo (usp. 1 Kor 10,17), želi reći da primamo istoga Gospodina. On nas prihvaća u svoj božanski život, a mi međusobno postajemo jedno. Baš se to treba očitovati u životu po opraštanju i prihvaćanju, a u raspoloživosti za međusobno pomaganje. Na poseban se način ta euharistijska sjedinjenost treba očitovati u zauzetosti za bližnjega.

4. Svakoga dana molimo: Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Zapravo molimo da Bog postupa s nama onako kako mi postupamo s drugima. Smije li kršćanin zaboraviti da su ista vrata ona kroz koja dolazi oproštenje i ona kroz koja ono izlazi? Onaj tko oprašta nije junak, nego je jednostavno kršćanin; netko tko je učinio najnužnije, netko tko je počeo slovkati abecedu Radosne vijesti. Tako, okrenuti drugi obraz nije gesta ludosti. Ona je dio temeljnih postavki Isusovih učenika.
Gospodine, koliko puta trebam oprostiti? Petar nudi brojku sedam kao brojku božanske punine i gotovo da pita: Trebam li biti poput Boga? Petre, sedamdeset puta sedam! Deset puta umnožena božanska punina. Petar je u konačnici htio otkriti koji je to posljednji put, staviti gornju granicu i biti siguran da poznaje način na koji treba opraštati. No u kršćanskome životu ne postoji posljednji put, jer je završilo vrijeme računa i započela je živjeti Radosna vijest.
Možda zaboravljamo i to da mi ne uvjetujemo spasenje i Božje oproštenje. Ono nam je ponuđeno. Ono je već ostvareno u Kristovoj žrtvi. Mi trebamo samo prihvatiti darovano. Naše opraštanje, dakle, nije uzrok, nego posljedica spasenja. Naš je iskorak odgovor, očit znak da nam je oprošteno. U Božjoj ljubavi nema računanja. U istinskoj su ljubavi računi besmisleni.

5. Kako bi se vratila sposobnost opraštanja kao nečega što pripada kršćanskomu životu i ponašanju, Božja nas riječ danas poziva u sebi prepoznavati i njegovati osjećaj duga koji ne ponižava i osjećaj granice koja ne sputava.
Govoriti o dugu znači govoriti o zahvalnosti. Isusova prispodoba spominje dužnika koji je trebao vratiti nevjerojatan dug; do te mjere da je njegovo obećanje da će ga vratiti zbiljski neizvedivo. Iznos koji spominje evanđelje, deset je puta veći od godišnjega prihoda kralja Heroda. Tako bi strpljenje gospodara iz prispodobe moralo biti beskonačno. Gospodar jednostavno oprašta cijeli dug.
Isus nam tom prispodobom govori da se svaki od nas rađa neprocjenjivim. A tako je malo zahvalnosti među nama ljudima i rijetki su oni koji se osjećaju dužnicima Božje dobrote. Jesmo li se upitali koliki smo dužnici, što uživamo sunce, udišemo zrak, promatramo zvijezde, planine i mora, mirišemo šume, kišu i vjetar. Da, dužnici smo dara očiju, ušiju, nogu i ruku, okusa i mirisa. Dovoljno je prošetati bistričkim svetištem i iščitavati zapise na zahvalnicama. I brzo shvatimo koliko je životnih prilika u kojima je potrebno reći hvala.
Dužnici smo ispovijesti vjere onih koji su prethodili našoj vjeri; dužnici krvi mučenika, šutljivih žrtava skromnih ljudi koje samo Bog poznaje. Dužnici smo Božjega oproštenja koje nam je tko zna koliko puta vratilo snagu. Dužnici smo prijateljstva i poglavito: dužnici ljubavi… U bistričkome svetištu taj dug prepoznajemo kao radost ponovnoga otkrivanja životne ljepote u mnoštvu naizgled nepodnošljivih križeva.

6. Nasuprot tomu, živimo u svijetu koji više nego o zahvalnosti govori o pravima, no za kršćanina i sama borba za ljudska prava počiva na svijesti o daru. Baš zato što Bogu dugujemo najviše, taj dug možemo vratiti samo ljubeći svoje bližnje. Budući da ne živimo od sebe, nego zahvaljujući Bogu, nije nam dopušteno živjeti za sebe. Moj život postaje zahvalom, euharistijom. A oproštenje postaje konkretnim, povlaštenim oblikom te zahvale. I onda kad nam je teško učiniti prvi korak, možda zaboravljamo da je prvi korak već učinio netko drugi – Bog koji je nama oprostio. Čovjek je biće kojemu je oprošteno, kojemu je dana milost. Čovjek je kruna beskrajnoga milosrđa i Božje nježnosti. Ta svijest treba biti u temelju svakoga odnosa s drugima.

7. Drugi osjećaj i svijest na koje nas poziva današnja Božja riječ kao hodočasnike jest osjećaj granice, osjećaj ljudske ograničenosti. I mržnja i srdžba, i osveta i zlopamćenje pripadaju onima koji zaboravljaju da su smrtni, da su stvorenja, da su konačni. Nažalost, svjedoci smo da je u mnogim životima izgubljena mjera vlastite krhkosti i prolaznosti. «Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti i vrši zapovijedi». (Sir 28,6) Tako progovara Knjiga Sirahova; tako nas snažno dohvaća istina koja za nas vjernike nije turobnost ni razlog tjeskobe, nego ponovno prostor zahvalnosti za vlastitu stvorenost.
U suvremenome je življenju umiranje i smrt gurnuta na stranu toliko da izgleda kao da je ona nešto besramno, a onda se otvara prostor za mnoštvo istinskih besramnosti: od ratova i nasilja, do okrutnosti i ponižavanja svojih bližnjih, od korupcije do zastrašujućih ubojstava. “Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.” (Ps 90,12) – pjeva psalmist. To je ona mudrost koja postaje sućutnost, dobrostivost, strpljivost i blagost prema drugomu. Imati svijest o vlastitim granicama znači imati milosrđa prema drugima. Ona daje prostora da se pomirimo sa sobom i da pomireni živimo s drugima. Krhkost i blagost srca rađaju se iz svijesti prolaženja vremena i života koji je uistinu kratak da bismo #!imali vremena za mržnju#!. Oni koji hrane mržnju ne osvrću se na smrtnost ni na konačnost čovjeka i potiču na življenje kao da Boga nema. Samo ako prestanemo grčevito skupljati sreću i bogatstvo za sebe, kao da je to zadnji cilj, prestat ćemo u drugima promatrati suparnike.
To je čovjek. On je stvorenje obdareno do mjere zahvalnosti i stvorenje ograničeno do mjere Božje ljubavi i bezgraničnosti.
Zašto vam sve to govorim, dragi hodočasnici? Zato što opraštanje postaje trajnim činom preobrazbe svijeta. Oprostiti ne znači jednostavno pokopati ono što pripada prošlosti. Baš suprotno – ono je uskrsnuće, novost, čin stvaranja, novi početak, početak nove povijesti. Naša se osobna povijest mijenja te i mi imamo mogućnost mijenjati povijest drugih ljudi; mijenjati pogled kojim se promatra prošlost.

8. Ovamo smo, u marijansko svetište došli rasti kao Crkva i svoj život promatrati kao prinos; pročistiti svoje srce u susretu s Bogom, kako bismo lica svoje braće i sestara vidjeli u drukčijemu sjaju i kako bismo bore na licu Crkve znali promatrati kao vlastite.
Ovih se mjeseci puno govorilo o Caritas-u naše Zagrebačke nadbiskupije. Osjetili smo da je ta bora duboko zarezana na našemu licu. Mnogi su htjeli da ona unakazi naše otajstveno tijelo. Neki su željeli i samu riječ caritas, a osobito instituciju obaviti zadahom nepodnošljive krivnje. Drugi su dokazivali da je izgubljeno povjerenje; prijetili statistikama i javnim mnijenjem. Sve to razotkriva namisli i želje nekih. A mi? Poznajemo svoju krhkost. Najbolje je nama znana vlastita nesavršenost. Vjerujemo u Božju pomoć kad priznajemo svoje slabosti i nastojimo ih ispraviti.
Ali kao Crkva dišemo s pomoću ljubavi u kojoj je rođeno toliko nadahnjujućega dobra u okviru našega Caritasa. Bilo bi loše, zaboravili bismo disati ako naš nadbiskupijski Caritas kao i naši župni Caritas-i ne bi bili oživljavani dahom Božjega Duha.
Taj dah – bez obzira na popularnost – mora biti osjetljiv u tkivu Crkve i društva, jer danas je popularnost očito negdje drugdje usmjerena. Ona ne uzima u obzir žrtvovanje i izgaranje za druge ljude, jer evanđelje se nikada nije krojilo po mjeri takve popularnosti. Dah ljubavi nemjerljiv je. Njemu pripada oznaka da želi biti prisutan uvijek i posvuda po nama vjernicima. Može li se onda izgubiti povjerenje, ako je mjera duh ljubavi?
Ne zaboravi disati ljubavlju, Crkvo Zagrebačka! Ne zaboravi Caritas, Crkvo Zagrebačka!

9. Ljudi smo otvorenih očiju i poznati su nam bezdani, baš onako kako ih povezuje sveti Pavao: s jedne strane bijeda, a s druge proslava. I kad bismo svu ljudsku, kršćansku zbilju htjeli smjestiti u jednu rečenicu, zar to ne bi mogla biti rečenica iz današnje Poslanice: “Bog zasvijetli u srcima našim, da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.” (2 Kor 4,6) Božja slava koja sjaji na Kristovu licu, i u našim je srcima! Ta nas rečenica povezuje sa samim stvaranjem i razvidno je da spoznaja ne provire iz uma, nego iz srca zapaljena božanskim svjetlom.
No kršćani kao nositelji svjetla moraju također znati da nose blago u glinenim, krhkim posudama. Bog se ne povjerava neranjivima ni savršenima, izvanrednima ni uglednima, nego – ljudski gledano – neuglednima i slabima. Malenost i slabost očituju Božju snagu. Bog ju povjerava ljudskoj krhkosti, izvrgnutoj patnji i progonstvima, teškoćama i slabostima, osobito ljudskoga tijela. Tijelo vjernika postaje mjesto očitovanja snage uskrsnuća. Smrt postaje potvrdom života. To je logika evanđelja. Koliko li samo puta osjećamo težinu Božje strpljivosti, kada bismo htjeli da Bog uništi zlo i stvori bolji svijet. Svijet je otkupljen Božjom strpljivošću, a razaran nestrpljivošću ljudi.

10. Uistinu, braćo i sestre, svatko tko je pokušao tumačiti život bez smrti, tumačiti čovjeka bez Božjih darova i ljudske krhkosti nasukao se na oštre stijene nevjerodostojnosti. Dosta nam je sjetiti se propalih ideologija dvadesetoga stoljeća, ali potrebno je i u našim zajednicama jačati otpor protiv suvremene diktature relativizma, kako kaže Benedikt XVI. “onoga relativizma koji, ne priznajući ništa konačnim, kao posljednju mjeru postavlja samo vlastito ja s njegovim htijenjima, te prikazujući se slobodom postaje svakome zatvor” (Papin govor na otvorenju Kongresa Rimske biskupije: “Obitelj i kršćanska zajednica – odgoj osobe i prenošenje vjere”, 6. lipnja 2005).
Krist nam progovara i danas oporim rječnikom iz kojega zrači istina. Svaki put kad se među vama i u vama želi usaditi malodušje i pomisao kako je nemoguće bilo što učiniti, sjetite se euharistije. U njoj živi snaga koja nas obvezuje da kao kršćani budemo glasniji i odlučniji. Krhke su naše posude, ali u njima je blago.

11. Dragi mladi – obraćam se osobito vama – nemojte to nikada zaboraviti i jasno dajte to do znanja svakomu tko bi vas htio obeshrabriti. Oduprite se svakomu tko bi htio zanemariti blago i iskoristiti krhkost u kojoj se ono nalazi. Imajte snage ne vulgarizirati životni smisao novcem i besmislom koji vodi u razočaranja. Žarko bih želio i molim za vas, molim za sve nas da razmatramo lice Boga koji je postao blizak čovjeku, da budemo navjestitelji ljepote susreta sa Božjom sigurnošću koja ne nudi tlapnje.
Dragi mladi, znam da poznajete slabosti Crkve, znam da osjećate njezinu krhkost, no jednako tako znam da žudite za onim što samo Crkva u sebi nosi, s čime se lako poistovjetiti. Papa je mladima u Koelnu rekao ovo: “Crkvu se može jako kritizirati. Mi znamo, a i sam nam je Gospodin rekao: ona je mreža dobrih i loših riba, polje s pšenicom i kukoljem… Zapravo utješna je činjenica da u Crkvi postoji kukolj, jer se tako možemo nadati da sa svim svojim nedostacima još možemo nasljedovati Isusa, koji je pozvao upravo grješnike” (Benedikt XVI., Homilija u bdjenju prigodom 20. Svjetskoga dana mladih, Köln, Marienfeld, subota, 20. kolovoza 2005). Crkvu se može kritizirati. To zna svaki vjernik. Ali postoji velika razlika između onih koji to čine iz ljubavi i onih koji to čine iz interesa.
Dragi mladi, toliki vam nude bezbroj mjesta na kojima se treba klanjati božanstvima i ljudima, ali čovjek je nesretan svaki put kad umnaža klanjanja i kad zaboravi da se naša koljena trebaju savijati samo pred Bogom i pred slikom Boga koja je utisnuta u čovjekovo dostojanstvo. To danas u Mariji Bistrici učimo od Marije, ponizne službenice, koja je povjerovala u Božju svemogućnost u mnoštvu pitanja svoje krhkosti i malenosti.
Dragi mladi! Osjetite da Bog treba vašu krhkost, prepunu oduševljenja; da treba vaše osjećaje i prepoznatljivost vaše vjere. Bog treba vašu tjelesnost i vašu smrtnost, vaše ljudske granice, da bi očitovao svoju bezgraničnost.
Dragi mladi, potrebni ste svijetu! Potrebni ste Zagrebačkoj Crkvi kao nositelji te istine o čovjeku, da bi radost mogla živjeti! Papa Benedikt XVI. rekao je: “Tko je otkrio Krista, treba voditi druge prema njemu. Velika se radost ne može čuvati za sebe. Treba je prenositi. U mnogim dijelovima svijeta danas postoji čudna zaboravljenost Boga. Izgleda da sve može jednako funkcionirati i bez njega. No istodobno postoji i osjećaj frustriranosti, nezadovoljstvo svime i svakime”. (Dovoljno je samo čitati naše novine, ili gledati i slušati televizijske prikaze). „Ponekad čovjeku dođe da bi viknuo: Nije moguće da je to život! Uistinu nije“ (Benedikt XVI., Homilija tijekom euharistijskoga slavlja prigodom 20. Svjetskoga dana mladih, Köln, Marienfeld, nedjelja, 21. kolovoza 2005.).
Dragi mladi, ne bojte se biti drukčiji u svome životu izazvanom uzdizanjem ljudske apsolutnosti koja gura u tamu zabluda. Ne bojte se biti drukčiji. Živite alternativu Evanđelja! Budite privlačeni evanđeoskom ljubavlju!
Ima toliko oblika uzajamnoga služenja koje tako hitno treba naše društvo. Nepopularno je pomagati starcima u njihovoj samoći; nepopularno je trošiti vrijeme s onima koji trpe; nepopularno je nesebično i bez interesa raditi za druge. Ali, dragi mladi, lijepo je živjeti Evanđelje!

12. Na temelju evanđelja nastavljamo svoju pripremu za Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije. Iako je Godina euharistije pri kraju, ostaje potreba za euharistijskom izgradnjom naše Nadbiskupije. Iako živi unutar nezamislivih krhkosti, Crkva je po svojoj naravi pozvana biti susretište darova i karizma, izazova, prijedloga, poticaja i slutnje o Božjim zamislima. Njih nam valja osluškivati u međusobnome obogaćivanju. To ćemo činiti u predsinodskim okupljanjima u zajednicama vjernika ove pastoralne godine.
U našim župama i drugim zajednicama narod Božji će se ove pastoralne godine okupljati oko slijedećih tema: Navještaj Riječi Božje, Liturgija, Mjesto i zadaća župe u Crkvi i društvu, Zaređeni službenici, Posvećeni život, Uloga i mjesto vjeroučitelja i katehete, Pastoral braka i obitelji, Vjernici laici u Crkvi i svijetu, Mladi, Crkva i društvo, Ustroj nadbiskupijske zajednice, Caritas, Mediji, Škole i učilišta, Ekumenizam i međureligijski dijalog, Crkva – kultura, znanost, umjetnost, Materijalna dobra Crkve.

Osjećamo da koraci pripreme na našu Sinodu u novosti života prodiru u prostore koji su izgledali zatvorenima. Stoga oživimo svoj osjećaj pripadnosti Crkvi. Pretočimo ga u priliku da se susretnemo. Prvi je znak krize vjere osjećaj da nam euharistija, osobito nedjeljna, ne treba. Ali bez euharistije nema Crkve, nema ni očitovanja Kristova tijela, nema povezanosti s etičkim zahtjevima koji su trag istine o čovjeku.
U euharistiji svaki vjernik doživljava novost života i susret sa živim Bogom koji nas neograničeno voli. Koliko god voljeli drage nam ljude, svjesni smo da je ljudska osoba i ljubav ograničena te da i ta ljubav poprima božansko obilježje tek u svjetlu Božje prisutnosti. U euharistiji nam Gospodin otkriva da smo novo stvorenje. Objavljuje nam da je život, ma koliko gorak, dar, zahtjevan dar koji obvezuje na uzajamnost i srce otvara za življenje s drugima i za druge. Euharistijski su ljudi ljudi osluškivanja, prihvaćanja i služenja. U raznim prijedlozima i poticajima koje ćemo iznijeti pred našu Crkvu i o kojima ćete raspravljati u svojim župnim zajednicama, imajte pred sobom uvijek euharistiju i oltar kao mjeru ljubavi. Budite hrabri u iznošenju mišljenja i budite hrabri u nadahnućima Ljubavi, koja žele da budemo Kristovo tijelo i da se Božja jakost očituje u našoj slabosti.
A da se sve to tako i zbude, potrebno je, braćo i sestre, uvijek iznova moliti svjetlo Duha Svetoga za sve koji sudjeluju u pripremnim radovima Sinode kao i za sve vjernike naše Nadbiskupije koji će sudjelovati u predsinodskim raspravama. Sve vas stoga povjeravam zagovoru Presvete Bogorodice, koja neka u zajedništvu sa svetima, poglavito s blaženim Alojzijem Stepincem, “prati naše korake, da bismo zajedno živjeli događaj Sinode kao dar nove Pedesetnice kako bi svaka kršćanska zajednica postala kvascem čovječnijeg društva” (iz Molitva za Sinodu).
Neka nas u tome prati zagovor Majke Božje Bistričke! Amen!