Gospić, (IKA) – Knjiga “Sestra Žarka Ivasić – mučenica svoga zvanja” predstavljena je u gospićkoj katedrali poslije večernje mise 6. studenoga. Nakon pozdrava gospićkoga župnika i dekana mons. Mile Čančara, autorica knjige s. Veronika Popić dala je kratak uvod u program i najavila sudionike.
Potom je član Hrvatskog društva političkih zatvorenika Ivan Vukić, govoreći najprije o partizanskim zločinima u Gospiću nakon preokreta 4. travnja 1945., zorno orisao okolnosti u kojima je likvidirana s. Žarka 16. lipnja 1946. Nažalost, “najveći dio stratišta i grobišta neće biti otkriven i zabilježen. Ne postoji politička volja. Čeka se da zločinci i žrtve pomru i da koprena zaborava prekrije taj krvavi dio naše nedavne povijesti”, istaknuo je Vukić, koji je na kraju poimence naveo točne lokacije svih 14 masovnih grobnica u Gospiću.
U drugom dijelu svojega izlaganja, ilustrirajući ga svjedočenjima preživjelih, Vukić je opisao odnos tadašnjeg režima prema Katoličkoj Crkvi i njenim ljudima, što zorno oslikava kakvo je bilo stanje u Gospiću kada je suđeno redovnicama Žarki Ivasić, Hubertini Džimberg, Veroni Fostač, Luciji Radošević i Eutihiji. Navevši kako su partizani na kraju rata podignuli optužnicu protiv s. Žarke i sestara koje su radile u bolnici u Otočcu, Vukić je zaključio da nas sudbina mučenice s. Žarke Ivasić obvezuje da do kraja rasvijetlimo njeno mučeništvo. Ali ne radi osvete, već “da probudimo umrtvljeno hrvatsko povijesno pamćenje, da se njena tragedija i tragedija drugih hrvatskih mučenika ne ponovi te da je ne dožive novi naraštaji.”

Gospićko-senjski biskup Mile Bogović na početku svoga izlaganja istaknuo je kako treba vraćati u sjećanje sve te događaje i to ne zato da se zamrzi mučitelje, jer gajiti, širiti ili umnažati mržnju uvijek je zlo. Kada govorimo o ljudskim zlodjelima, želimo reći što nije dobro da itko čini. No, ne manje važno jest da izrazimo poštovanje stradalima, jer oni su to zaslužili. Kršćani su uvijek cijenili svoje mučenike, i što je to bilo u većoj mjeri, toliko je i Crkva bila jača, istaknuo je dr. Bogović. Međutim, u Hrvatskoj poslije II. svjetskog rata “nametnuta nam je šutnja o našim stradalnicima. Moglo se o njima govoriti, ali samo loše. Stvorena su nova mjerila što je dobro a što je zlo”, podsjetio je biskup, istaknuvši da nije dobro ako se jednostavno sada govori obratno, nego je potrebno da se govori istinito. “Treba prekinuti šutnju o nevino stradalima. To je zadatak današnjeg naraštaja. Koji tu šutnju podržava, podržava i onaj sustav”, rekao je biskup, istaknuvši da je upravo knjiga s. Veronike Popić najbolja prilika da nadvladamo šutnju o takvoj patnji. “Ne valja se koncentrirati na zločine, ali nemamo pravo šutjeti o veličini patnje. To je ozdravljenje društva. Bolest je bila veličati mučitelje a o mučenima govoriti samo loše odnosno ne govoriti ništa”, posvijestio je biskup, pozvavši sve da ne dopuste da se ta bolest i dalje širi.
Govoreći o knjizi, mons. Bogović podsjetio je da s. Žarka nije vezana uz Gospić ni po svome porijeklu niti po svome radu, već po svome mučeništvu, jer je tu osuđena i pogubljena. Prije toga djelovala je u Gračacu (1932.-1935.) i u Otočcu (1939.-1943.). Njezin grob je u našoj sredini, istaknuo je biskup, dodavši da je ona na čelu kolone od tisuća pobijenih, u kojoj su i dva gospićka svećenika: katehet Vladimir Kargačin i župnik Dragutin Kukalj, jer Gospić je bio jedno od većih stratišta u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata. “Iz knjige se može jasno spoznati karakter te društvene bolesti, ali se ne može spoznati razmjere njezine razorne djelatnosti. Možemo sa sigurnošću reći da ni jedna osoba od tisuće stradalih nije do danas tako jasno, zorno i detaljno opisana kao što je Žarka Ivasić.” A to je učinjeno zahvaljujući trudu s. Veronike Popić, ali i sestrama milosrdnicama koje su upravo s. Žarku izabrale kao najsjajniji primjer odnosa tih sestara prema svakom patniku, tj. prema svakome koji treba pomoć, te dokle treba ići ta spremnost da se pomogne svakome potrebnom pa čak i svome neprijatelju.
U svojoj knjizi, podsjetio je biskup, s. Veronika prati s. Žarku od njezinoga rodnog Krašića do gospićkog groblja, od krštenja u krašićkoj crkvi do strijeljanja uz gospićku crkvu Sv. Marije Magdalene. Najprije predstavlja katoličku obitelj u kojoj raste Julijana Ivasić. Potom opisuje njezin život kao s. Žarke u Družbi sestara milosrdnica. Najteži dani svakako su bili oni ratni, koje je dobrim dijelom provela na ličkom području – u Otočcu. Ondje su se izmjenjivale međusobno neprijateljske vlasti, u bolnicu su dolazili partizani, ustaše i domobrani, ali svaki je od njih bio čovjek u potrebi, a s. Žarka svima je pružala jednako svoju ruku pomoćnicu. Zatim su, nakon pada Italije, partizani otišli razoružavati u primorje talijansku vojsku i ostavili nebranjeni Otočac. Protivnička vojska je to iskoristila i osvetnički se ponijela čak i prema ranjenicima. Jasno, trebalo je naći za to krivce pa je ubrzo strijeljan kapelan Zvonko Žilavec, zajedno s dvadesetak drugih Otočana. A uskoro su među zločince ubrojene i redovnice. No, one će i dalje, na drugim mjestima pomagati partizanskim ranjenicima, ali je na kraju rata nekome trebalo više “zločinaca” u redovima Katoličke Crkve pa su i sestre došle na optuženičku klupu. U knjizi je posebno iscrpno obrađeno suđenje s. Žarki. Recenzent dr. Josip Jurčević navodi kako je pisanje knjige o s. Žarki dosljedno “provedeno prema koncepcijskim i metodologijskim standardima suvremene povijesne znanosti. Zbog toga ova knjiga može poslužiti kao ogledni primjer izuzetno kvalitetnog znanstvenog povezivanja tipično biografske teme s najširim društvenim kontekstom”.
Knjiga je također zorno svjedočanstvo da su prave veličine oni koji svoje svakidašnje poslove savjesno obavljaju iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, istaknuo je biskup Bogović, rekavši kako se hrvatske sestre milosrdnice mole i nastoje da gospićka mučenica s. Žarka bude uzdignuta na čast oltara, a zovu i vjernike Gospićko-senjske biskupije da se priključe njihovoj molitvi i radu. “To je poziv da odamo poštovanje i brojnim drugim žrtvama. Gospić još nije učinio sve što treba u znak poštovanja prema stradalima na kraju rata, o kojima je bila nametnuta šutnja. Taj govor treba biti konkretniji i glasniji. I ovo je jedna od prilika da produbimo svijest o veličini žrtve koja je ovdje prikazana”, istaknuo je biskup Bogović, spomenuvši da je odatle pošla i ideja o Crkvi hrvatskih mučenika. Preporučio je neka i ovim putem krene poruka da se svojih nevino stradalih naš narod sa zahvalnošću i s poštovanjem sjeća. U tom smislu, zaključio je biskup, knjigu s. Veronike Popić o stradanju s. Žarke trebamo ne samo pozdraviti i preporučiti nego je sa zahvalnošću primiti kao veliki dar našoj Crkvi i našem narodu, a pogotovo Crkvi i narodu Like i Gospića.
O knjizi je na kraju progovorila i autorica s. Veronika, posebno zahvalivši svima koji su joj u radu na knjizi pomagali.