Nakon bogoslužja Muke Gospodnje, 10. travnja, gospićki vjernici predvođeni članovima Molitvene zajednice prvi put u svojoj župnoj zajednici izmolili su Gospin plač. Gospin plač može korisno poslužiti u aktivnijem sudjelovanju u najuzvišenijim i najdramatičnijim obredima cijele crkvene godine – u obredima Velikog petka. Već u starijoj hrvatskoj, glagoljskoj, književnosti postoje plačevi ili tužbe Blažene Djevice Marije, tužbe Gospoje, kao crkveno prikazanje, kao odulji dijaloški ili monološki spjev ili kao obična pjesma, koji opisuju muku i smrt Isusovu te plač i boli njegove majke Marije.

Gospin plač spjev je o Isusovoj muci, ali ponajprije izražava bol duše Isusove majke Marije, njezine duševne i tjelesne patnje, što ih izaziva pogled na nevino osuđena Sina. Premda “plačevi” imaju svoj početak u spisu Sv. Anselma, biskupa u Engleskoj, oni su u vjerničkoj duši našega naroda doživjeli osobit prihvat. Najstariji hrvatski “plač” zabilježio je 1471. u svojoj Pjesmarici Matija Picić, a poznati su “plačevi” starih rukopisnih pjesmarica u Primorju i Dalmaciji. “Plač” se proširio po knjigama fra Matije Divkovića u Bosnu, utvrdio djelima fra Tome Babića i fra Petra Kneževića u Dalmaciji, a fra Ivana Velikanovića u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju, dok je na kajkavskom govoru “plač” zabilježila pjesmarica Zagrebačke biskupije “Cithara octochorda”. Izvoran naslov pjesme u kojoj je opjevana muka Isusova jest “Verši od muke Isusove” i ima 188 kitica s po četiri stiha (ukupno ih je 752), svaki od po osam slogova. Napjev govori o Isusovoj patnji, osudi, bičevanju, razapinjanju i smrti.
Gospin plač vjerojatno je ostatak srednjovjekovnih skazanja, koja su osim prikaza Muke Gospodinove imala za svoj vrhunac Marijinu tužaljku, u kojoj bismo mogli tražiti začetke današnjega Gospina plača ili još zvanoga Lamentacije Blažene Djevice Marije. Tekst je sastavljen u osmeračkim stihovima koji se rimuju u parnim rimama i u kiticama od četiriju stihova. Gospin plač se, slično kao i Muka, pjeva po ulogama. Svaka uloga ima svoj napjev i melodiju koja je za neke uloge identična, ali s promijenjenim tonalitetom. Pjeva se u dvama korovima, naizmjenično, a pojedini pjevači pjevaju svoje uloge i melodija se ponavlja u svakom stihu. (ika-ak/sp)