Propovijedao je  vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića mr. Ilija Jakovljević. Na početku je podsjetio da već više desetljeća biskupijska zajednica, Crkva u Istri, u mjesecu kolovozu komemorira mučeničku smrt bl. Miroslava Bulešića. Ovogodišnje slavlje je u znaku 100. obljetnice rođenja bl. Miroslava te 73. obljetnice mučeničke smrti.

Na današnji dan, 23. kolovoza 1947. godine, ova župna zajednica pripremala se na slavlje sv. krizme, rekao je propovjednik te u nastavku podsjetio na te mučne događaje. Dolazile su poruke strane kako tadašnji bezbožni ateistički  sustav sprječava slavlje sv. krizme; a u Buzetu su javno rekli, nakon što su spriječili krizmu, da će „na Lanišće padati goruće kamenje“. Vlast je stvorila nekoliko scenarija kako bi onemogućila dijeljenje sv. krizme u Lanišću: „oteti, u dubokoj noći, sva tri svećenika“; ili u ovoj crkvi, gdje se slavi najveće otajstvo naše vjere – euharistija, „sasjeći na komade“ vlč. Stjepana Ceka. Bila je to noć bdjenja, noć puna neizvjesnosti, ali noć gdje se u tišini uz svijeću čuo šapat molitve.

Zahvaljujući vjernicima Lanišća, nastavio je vlč. Jakovljević, nije se ostvario nijedan od ovih njihovih ciljeva. Dok se za vrijeme krizme u ovoj crkvi molilo, slavilo Boga, dotle su organizirani komunistički aktivisti pjevali svoje pjesme, nastojali provaliti u crkvu, prilikom čega su ranili nekoliko mještana koji su čuvali crkvu; a kad nisu uspjeli tad su hicima porazbijali stakla na prozorima crkve iznad glavnih ulaznih vrata. Djeca i majke su plakale, ova crkva je na trenutak bila ispunjena suzama nevine djece i majki. Hrabri vjernici Lanišća čuvali su svoju djecu i svećenike, branili su svoje svetinje i nisu dopustili da se oskvrne hram Božji. Zlostavljačima i napadačima u Lanišću plač nevine djece, plač majki i baka, nije ništa značio; željeli su svoje ruke natopiti nevinom krvlju svećenika. Dok se ispred crkve i na trgu pleše „smrtno kolo“ dotle u ovoj crkvi odzvanja molitva i pjesma: „Hoćemo Boga“. Što je izvana veće zlo to u crkvi snažnije odjekuje pjesma i molitva.

Tragedija je spriječena u crkvi, ali se dogodila u župnoj kući zbog propusta milicije. Mons. Ukmar je teško ozlijeđen, a vlč. Miroslav zaklan. Dok je ubojica ubadao nož u njegov vrat i krv tekla, bl. Miroslav je molio: „Isuse, primi dušu moju!“ Miroslav je ovaj čas dočekao spreman, dapače molio je za ovaj čas: „Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Svoj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.

Njegovo mučeništvo nije samo „djelo“ njegovih ubojica nego prvotno ostvarenje Božjeg plana s bl. Miroslavom. I zato smo večeras ovdje, jer zahvaljujemo Trojedinom Bogu što se udostoji proslaviti po životu bl. Miroslava. On je molio, pa tako i živio, da se Bog proslavi u njemu. Bio je spreman dati svoj život za Isusa Krista i u mučeništvu, jer je sebe, kao svećenika, promatrao kao alter Christus – drugog Krista. Ako si drugi Krist po sakramentu sv. reda, onda si drugi Krist i po mučeništvu. On je težio k tom idealu i cilju, rezimirao je propovjednik.

Bl. Miroslav nije svetost postigao s mučeništvom. Svetost je prethodila mučeništvu. Mučeništvo je bl. Miroslav shvaćao kao najizvrsniji način proslave Boga. U mjesecu kolovozu obilježavamo mučeništvo bl. Miroslava, a možemo reći, da sve druge mjesece obilježavamo svetost življenja bl. Miroslava. Svetost nije nešto što se improvizira, nije nešto što se prigodničarski živi, već je to trajni odnos s Bogom i u Bogu, koji započinje s molitvom i ostvaruje se u svakodnevnom životu. Bl. Miroslav je svakodnevno kroz obveze i kušnje, radosti i žalosti, progonstva i uspjehe otkrivao što je volja Božja za njega. Tražeći volju Božju molio je da ga Gospodin učini dostojnim mučeništva kako bi u času agonije, umiranja, mogao oprostiti svojim ubojicama. Najveća njegova duhovna ostavština je poziv svima nama na oprost. On je u Duhovnoj oporuci napisao: „Moja osveta je oprost!“. Preduvjet svakom duhovnom i tjelesnom ozdravljenju je oprost!“ Dok su njegovi protivnici oskvrnjivali crkve diljem Istre, progonili vjernike i bacali ljude u jame, ne samo u ratu već i nakon rata, bl. Miroslav je molio za njihove obraćenje. Na svaku njihovu uvredu uzvraćao je evanđeoskom ljubavlju. On nije znao mrziti, tome ga nije naučila njegova majka, niti Crkva. On je praštao i molio. S molitvom na usnama podnio mučeništvo.

Svi smo pozvani, po uzoru na bl. Miroslava, da oprostimo; da svaku ranu zamotamo u „bijeli omot ljubavi“. Piše sv. Ivan: “Ljubljeni, ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav” (1 Iv 4,7-8). Bl. Miroslav je kao župnik u Baderni, u vrijeme rata, bio misionar Božje ljubavi u ranjenim ljudskim životima. Nije dopustio da ratna mržnja zahvati njegovo srce. Sa sv. Pavlom je ponavljao: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Uvjeren sam, doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8, 35. 38 – 39).

S pravom se možemo zapitati: Kako je bl. Miroslav sve to mogao izdržati i gdje je izvor njegove gorljive vjere i ljubavi u vremenu kad je sve oko njega prožetom mržnjom? Odgovor pronalazimo kod sv. Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego živi Krist u meni.“  Bl. Miroslav je po sakramentu svećeničkog ređenja u Isusu pronašao novi identitet svog postajanja i djelovanja. Bilježi u Duhovnom dnevniku nakon ređenja: „onda sam osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu više moja usta, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino.“, citirao je vlč. Jakovljević zapis iz Duhovnog dnevnika od 23.5.1943. Miroslav djeluje in persona Christi, svoje djelovanje suobličava Kristovu djelovanju. Zato je bl. Miroslav trajna inspiracija svećenicima, poticaj, da svoje svećeništvo svakodnevno suobličuju Kristovu svećeništvu. Kristu koji je trajno prisutan u svojoj Crkvi.

Danas, o 100. obljetnici rođenja i 73. obljetnici mučeništva bl. Miroslava, došli smo se pomoliti u ovoj crkvi i na ovom mjestu, koja nas podsjeća na Maslinsku goru, gdje se Isus molio i krvavim se znojem znojio prije svoje muke i smrti. Ovo mjesto, kao i Maslinska gora, natopljeno je znojem, molitvom generacija vjernika koji su ostali postojani u vjeri, i koji su bili spremni sa svojim svećenicima podnijeti progone, zatvore i klevetanja sve poradi Krista. Desetljećima se pokušavalo u javnosti opravdati ovaj zločin na način da oni koji su sudjelovali u partizanima nisu mogli kumovati ili krizmati djecu. Podaci iz matičnih knjiga u ovoj župi i drugim župama Istre jasno dokazuju da su se djeca partizana ne samo  mogla krizmati i oni mogli biti kumovi, nego da su od nekih partizana djeca postala i svećenici. Onda je vrijedilo kao i danas da svatko tko želi može krstiti i krizmati dijete, a kum može biti tko je vjernik i živi sukladno crkvenom nauku.

Zločin u Lanišću je počinjen iz mržnje prema Crkvi, prema svećenicima. Komunistička vlast se nije mogla nositi s činjenicom da mnogi roditelji svoju djecu radije šalju na vjeronauk, u crkvu nego na njihove sastanke. Željeli su iščupati iz srca ljudi vjeru i ljubav prema svećenicima i usaditi svoju bezbožnu, okrvavljenu ideologiju. U Lanišću su okrvavili svoje ruke, pokazali svoje bezbožno lice i pali na ispitu humanosti. U svojoj nehumanosti su poslije oskvrnjivali grob, u medijima nastojali opravdati svoj zločin. Zločin se ne opravdava; za zločin se kaje i traži oprost.

 Ovo mjesto postalo je simbol komunističkih progona, a grob bl. Miroslava postao je mjesto hodočašća ponajprije njegove majke Lucije, vjernika Lanišća i drugih. I mi se danas pridružujemo generacijama vjernika, svećenika, biskupa, kardinala, koji hodočaste na ovo mjesto natopljeno mučeničkom krvlju bl. Miroslava. Došli smo danas moliti da nas bl. Miroslav zagovara, da nam isprosi od Gospodina potrebne duhovne i tjelesne milosti. Stojimo danas u ovoj crkvi i na ovom mjestu na kojem je molio bl. Miroslav, mons. Ukmar, vlč. Cek i 247 krizmanika tog dana i mnogi drugi.

Neka ovo slavlje bude spomen slavlje; neka ovo slavlje bude prigoda da oprostimo svima i molimo zagovor bl. Miroslava da Bog zaliječi svaku ranu u našem životu. A vi, poštovani krizmanici tog dana, koji ste danas ovdje, koji ste onaj dan plakali i molili u ovoj crkvi s vašim svećenicima, danas zahvalite Bogu da ste imali milost biti svjedoci kako svetac umire za svoju vjeru. Mnogi od vas ste bili na sprovodu vlč. Miroslava, poslije na njegovoj beatifikaciji u pulskoj Areni, a danas ste prvi štovatelji bl. Miroslava. Vaša generacija je obilježena mučeničkom smrti bl. Miroslava a naša predivnim Božjim darom da u osobi našeg bl. Mire imamo zagovornika na nebu.

Bl. Miroslave, evo nas ovdje na mjestu tvog mučeništva, evo nas ovdje gdje si slavio posljednju svoju ovozemaljsku euharistiju, evo nas ovdje gdje si izgovori posljednje riječi: „Isuse, primi dušu moju!“, evo nas ovdje pred tvojim relikvijama u kojima dotičemo nebo, evo nas ovdje pred tobom da nas naučiš praštanju i ljubavi. Molim te, zagovaraj svakoga od nas, jer si ti u društva našeg Spasitelja i naše Nebeske Majke Marije, rekao je vlč. Jakovljević te homiliju zaključio zazivom: „Bl. Miroslave, moli za nas!“

Nekoliko glazbenih momenata tijekom mise otpjevano je drevnim pučkim crkvenim napjevom Laniške mise, koju ondje tradicionalno pjeva sav vjernički puk. Po završetku misnoga slavlja prigodne zahvale okupljenima izrekao je župnik domaćin Josip Mašina. Vjernici su prije i nakon mise mogli posjetiti spomen zbirku koja je u župnoj kući realizirana prošle godine u prigodi obljetnice mučeništva, a koja nedavno obogaćena s još nekoliko vrijednih eksponata, mahom liturgijskoga ruha i opreme iz onoga razdoblja, a koje je korišteno tijekom mise nakon koje je blaženik podnio mučeništvo.