Lanišće, (IKA) – U Lanišću je 23. kolovoza održan drugi dan programa Dani mučeništva blaženog Miroslava Bulešića. Večernje misno slavlje u koncelebraciji sa župnikom domaćinom Daliborom Pilekićem, predslavio je vlč. Domagoj Matošević, rektor Međubiskupijskoga sjemeništa na Šalati u Zagrebu. U homiliji je govorio o Isusu i apostolima koje je izabrao te istaknuo kako vlč. Bulešić kada se redio nije znao kamo će ga to odvesti, nije znao hoće li sve biti idealno, no spremno je sve to prihvatio i predao svoj život u Božje ruke. Biti Isusovi prijatelji ne znači uživati privilegije, već znači ljubav prema Bogu pretočiti u konkretnu ljubav prema bližnjemu, pa čak, i napose kada to znači žrtvovati se. Ukmar i Bulešić su, unatoč otvorenim prijetnjama, nastavili obilaziti župe na sjeveru Istre ne želeći da taj narod i nakon rata ostane uskraćen za sakrament potvrde.
Nakon mise uslijedilo je predstavljanje knjige “Vlč. Stjepan Cek: Uspomene na svećeničke godine u Istri, 1937. – 1965”. Predstavljanje je moderirao dr. Vladimir Žmak, jedan od suurednika knjige. Nakladnik izdanja je Glas Koncila a urednici su Vladimir Žmak i Eduard Kišić – nećak vlč. Ceka. Svoje impresije o knjizi prvo je izrekao vlč. Pilekić, koji je napose istaknuo Cekovu spremnost da kao Slovenac prihvati službu župnika u hrvatskoj župi. Za glazbeni predah tijekom predstavljanja pobrinuli su se Hrušiški fanti – skupina pjevača iz Hrušice u Sloveniji, rodnog mjesta vlč. Ceka.
O knjizi je zatim govorio prof. dr. fra Emanuel Hoško. Istaknuo je kako su zapisi vlč. Ceka napose značajni jer kao osobna, neposredna zapažanja imaju vrijednost vjerodostojnog povijesnog vrela, i to ne samo o događaju “krvave krizme” nego o tim teškim vremenima općenito. Dr. Hoško zatim se osvrnuo na duhovnost vlč. Ceka, sukladnom, za tadašnje vrijeme “novom modelu” svećenika, nastala u doba pape Pija X. Nisu svi svećenici tada prihvaćali taj model duhovnosti, no oni koji jesu bili su upravo poput Ceka: emotivno vezan samo uz majku i župljane, prijateljski povezan s kolegama koje smatra subraćom te posvema posvećen pozivu na način da za njega ne postoji ništa izvan toga. Prioritet su mu bili ljudi, ukazivao je na negativnosti triju totalitarnih režima koje je proživio. Hoško se zatim osvrnuo, citirajući i zapise dr. Stjepana Trogrlića, na položaj Crkve u Istri u 20. st. Istaknuo je politički kontekst Bulešićeva ubojstva i Cekove osude na šest godina strogog zatvora, spomenuvši kako je o svemu bio pomno obaviješten tadašnji visoki politički dužnosnik Vladimir Bakarić, te iznio detalj kako se sa sigurnošću zna da Cekova presuda nije napisana u Pazinu već u Zagrebu.
U nastavku je dr. Žmak pročitao još nekoliko zapisa vlč. Ceka, a Laniški crkveni zbor nastupio je s pjesmom “Pozdravljena Marijo”. Bila je to prva pjesma koju je vlč. Stjepan Cek uvježbao s pjevačima i laniškim pukom dok je bio župnik u Lanišću. Ta se pjesma od tada do danas neprekidno pjeva u Lanišću. Također, ženska vokalna skupina Lanišće nastupila je s pjesmom o Miroslavu Bulešiću ispjevanom na tradicionalnom laniškom napjevu.
O svome stricu govorio je u suurednik izdanja Eduard Kišić iz Slovenije, koji se prisjetio posjeta stricu u raznim župama po Istri gdje je službovao, no o strahotama koje je proživio tijekom utamničenja, kao i o poteškoćama u svome pastoralnom radu, Cek nikada nije želio govoriti.
Potkraj predstavljanja pročitana je u originalu, na njegovu materinjem, slovenskom jeziku, dirljiva oporuka vlč. Ceka, koju je on zapisao za boravka u buzetskom zatvoru, svjestan činjenice da možda neće još dugo živjeti. Zapisao ju je u molitvenik tadašnjega buzetskog dekana.
Na kraju je dr. Žmak zahvalio svima koji su sudjelovali u realizaciji projekta, a napose izrazio zahvalnost onima akterima koji su se već preselili u Vječnost: Ceku, Bulešiću i Jakobu Ukmaru, za kojeg se također vodi postupak za beatifikaciju.