Na početku ih je pozdravio župnik don Filip Pavlović te je poželio blagoslovljen i uspješan rad ističući da će dobar plod radionica osjetiti cijela župna zajednica i šire društvo.

Program upoznavanja osnova logoterapije kroz ovu radionicu osmišljen je kroz šest nedjeljnih susreta.

Na prvom susretu sudionice su mogle otkriti kako je uopće nastala logoterapija i što je ona. Mnoge je na početku emotivno dotaknuo sam osnivač logoterapije Viktor Frankl kada su čule neke crte iz njegova životopisa. Proveo je četiri godine u koncentracijskom logoru ne znajući jesu li živi njegovi najmiliji supruga, roditelji, bliži rođaci. U logoru je tražio razlog da bi preživio. Stalno je razmišljao: „Ne znam je li moja supruga živa ili je već u nebu, ali ako me sada pogleda želim biti dostojan njezine ljubavi!“ Takav stav Viktoru Franklu je dao smisao kroz godine provedene u koncentracijskom logoru i upravo je to temeljno iskustvo na kojem je zasnovao logoterapiju. Kada je izišao iz koncentracijskog logora doživio je „egzistencijalni vakuum“ saznavši da su njegovi najmiliji ubijeni. Bilo mu je teško, međutim uspio je započeti s radom pisanja knjige i promišlja što je to što čovjeka pokreće. Odgovor na to pitanje je zapravo ono što je definiralo logoterapiju kao 3. bečku školu psihoterapije. Čovjeka pokreće kada ima zadaću, kad ima smisao. Oni koji imaju zašto živjeti mogu podnijeti gotovo svaki kako! Logoterapija je prema smislu orijentirana psihoterapija koja pomaže osobi otkriti smisao svakog trenutka u kom se nalazi i smisao u odnosu na transcendentno, na Stvoritelja.

Upoznale su se ukratko i s važnim osobama za logoterapiju u Hrvatskoj, posebice s likom i djelom dr. Cvijete Pahljine koja je logoterapiju donijela u Sloveniju i u Hrvatsku, te s Elisabeth Lukas učenicom Viktora Frankla.

Nakon toga sudionice su obrađivale temu: „Logoterapijska slika čovjeka“.

Sve škole psihoterapije uvijek govore o psihosomatskom odnosu odnosno o onome fizičkom i psihičkom kod čovjeka, o njegovoj biološkoj i psihičkoj dimenziji. Logoterapija promatra čovjeka trodimenzionalno, kroz biološku, psihološku i duhovnu dimenziju koje se isprepleću. Viktor Frankl u svojim tezama o osobi kaže da čovjek svoju egzistenciju može razumjeti samo iz stajališta transcendencije, a to se nalazi upravo u duhovnoj dimenziji čovjeka koja ga čini sposobnim za samonadrastanje, radi višeg cilja iz ljubavi žrtvovati sebe.

Čovjek je original, jedinstven, neponovljiv i nezamjenjiv, uz Stvoritelja je i sam sustvoritelj, oblikuje svijet koji ga okružuje i nije svejedno kakav je i što čini sa sobom jer čovjek utječe na sve oko sebe. Slobodan je, ali ta je sloboda za nešto. Biće je koje odlučuje, ali biće je koje nosi posljedice svoje odluke kao odgovornost. Čovjek je najprije duhovno biće iz čega proizlazi njegovo dostojanstvo, on je biće koje ima zemaljske i nebeske korijene. Uvijek se može promijeniti i odlučiti kako se ponašati.

Nakon općenitog logoterapeutskog pogleda na čovjeka sudionice su imale prilike upoznati se s osnovnim pojmovima u logoterapiji poput pojma „smislenih životnih zadaća“ i vrijednosti, te razliku između stvaralačkih vrijednosti, vrijednosti doživljaja i stajališnih vrijednosti te Franklove definicije savjesti: „Savjest je intuitivna sposobnost naslućivanja jedinstvenog i neponovljivog smisla koji je prisutan u svakoj situaciji“. Ono što su sudionice mogle zaključiti je da smisao uvijek postoji, čovjek ga samo otkriva, ponekad lakše ponekad teže. Jedan od važnih pojmova koje su sudionice obrađivale je i iskustvo „egzistencijalnog vakuuma“ koji teži biti ispunjen te ako ga ne ispunimo smislom, taj će prostor zauzeti destruktivne stvari poput ovisnosti itd.

„Ako ljude uzimamo onakve kakvi oni jesu, oni postaju lošiji, ako ih gledamo onakvima kakvi bi oni mogli biti, postaju ono što bi morali biti“ (Goethe) U citatima poput ovih sudionice su izvlačile vrijedne zaključke u poboljšanju komunikacije s ljudima koji ih okružuju u obitelji, na poslu i u sredini u kojoj žive. Pri samom kraju prvog susreta obrađen je još jedan važan logoterapijski pojam, a to je „riznica prošlosti“. Ono što svatko od nas sigurno ima je prošlost. Budućnost još nismo dohvatili imamo ovo sada i ono što je prošlo. Kroz praktične primjere sudionice su mogle naučiti kako sa zahvalnošću pogledati u svoju životnu škrinju.

Čovjek se ostvaruje tražeći smisao, život je najveća vrijednost, život je divan, život je prilika, život nije jednostavan ne čini ga samo veselje nego se sastoji i od teških zadaća na koje trebamo odgovoriti, do posljednjeg daha sposobni smo nešto učiniti, život uvijek ima smisla. To je bio svojevrsni zaključak prvog susreta Edukativne logoterapijske radionice za žene u Lupoglavu. Sudionice su nastavile nakon predavanja u radu u grupama, gdje su odgovarale na pitanja poput: „Na što sam ponosna? Što bih voljela promijeniti kod sebe? U čemu trenutačno pronalazim smisao?“

U anonimnoj anketi dale su svoju evaluaciju prvog susreta te neke prijedloge za iduće susrete.