Evanđelje koje smo upravo slušali govori nam o Isusovoj i našoj smrti kao i o samom smislu života. Životni je zadatak zrna umrijeti da bi donijelo plod. Ali ne donosi svako zrno ploda već samo ono koje u sebi nosi zrno života. I mi ljudi tu klicu života primamo po krštenju u Isusa Krista koji oblikuje naš život sve do dana prelaska u vječnost, rekao je mons Gorski, istaknuvši kako je taj život i su umiranje najbolje doživljeno posebno u euharistiji. „Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo“ – govorimo nakon čina posvećenja. U Isusovoj smrti na križu mi, vjernici, prepoznajemo svoj završetak ali prepoznajemo i svoj put. To je put koji nam je pripravio naš Spasitelj i Otkupitelj, Krist Gospodin, to je put koji vodi u puninu života, u dom Očev u dom vječnosti. Stoga za nas kršćane smrt nije kraj, nego novi početak.

Mons. Gorski podsjetio je okupljene vjernike na vrijednost svećeničkog života: Euharistija nam govori da je svećenička služba usmjerena prema vječnosti, svećenik je trajno usmjeren prema životu s onu strane groba kamo slijedi svoga učitelja Isusa Krista. Euharistija zajedno s Isusom postaje most koji povezuje našu prošlost, sadašnjost i obećanu budućnost. Svećenik nije zanatlija, nije službenik u uredu, nije liječnik li liječi svojim savjetima i usmjerenjima, brigom i pomoći i dokle god živi premda i ode u mirovinu ostaje sluga Božje riječi i poslužitelj nebeskih dobara. A upravo je takav svećenik bio i pokojni Dragutin revan u svojoj svećeničkoj službi svih ovih godina.

Osobito je bio svjestan važnosti pisane riječi te urednik mnogobrojnih glasila koja su omogućavala prihvaćanje Božje Riječi, bio je je jedan od utemeljitelja izložbe religioznih motiva naivnih slikara, svjestan kako slika govori više od riječi ali je bio i svjestan osobne blizine, osobnog susreta s vama vjernicima ali i onima koji su drugih svjetonazora kako bi se izgrađivala bolja sadašnjost i budućnost naraštajima koji dolaze, naš brat i svećenik Dragutin mogli bi slobodno reći bio je pravi gospodin.

S pravom bi za sebe mogao reći pokojni Dragutin i ponoviti Pavlove riječi: „Dobar sam boj bio, trku završio a sada mi je pripravljen vijenac pravednosti“. Zahvalni smo Bogu što ga je pozvao u svoju svećeničku službu ali je zahvalna i Zagrebačka nadbiskupija za sve dobro što je po njegovu životu i djelovanju ušlo u ljude te raste i dalje ka putu spasenja. Mi i dalje ostajemo s njim povezani po našim molitvama, prikazanim misama, po posjetima groblju, po paljenju svijeća i polaganju cvijeća, po lijepim uspomenama sve do onog trenutka kad nas Krist ponovno ne sjedini sa sobom o svome ponovnom dolasku, zaključio je biskup Gorski.

Od pokojnika se prigodnim riječima oprostio domaći župnik Stjepan Prugovečki te mu zahvalio na svemu što je učinio za župnu zajednicu u Mihovljanu, kazavši kako će njegov rad, trud i zalaganje na duhovnom području ostati upamćeni i utkani u budućnost župe. Bio je uvijek srdačna i pristupačna osoba kojoj nijedan posao nije bio težak ni stran. Bio je predan i pravedan u svom duhovnom zvanju, pun ljubavi prema bližnjima, osobito starijima i bolesnima, koju je crpio u ljubavi prema Blaženoj Djevici na što je poticao i sve župljane.

Prigodne riječi uputio je Veliki meštar Družbe Braća hrvatskoga zmaja prof. dr. sc. Nevio Šetić, Zmaj od Istre, istaknuvši veliku zahvalnost mons. Komorčecu te okupljene upoznao s poviješću djelovanja u družbi na ponos i čitave domovine Hrvatske. Nakon mise zadušnice mons. Komorčec pokopan je u obiteljsku grobnicu.

Mons. Komorčec rođen je 17. listopada 1935. u Mihovljanu (župa sv. Mihaela arkanđela) u Hrvatskome zagorju od oca Franje i majke Agate rođ. Ljubek, gdje je polazio i osnovnu školu. Nakon što je 1954. maturirao u Dječačkome sjemeništu na Šalati, stupio je u Bogoslovno sjemenište, upisavši Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Na Petrovo 1961. zaređen je za svećenika u zagrebačkoj katedrali po rukama nadbiskupa kardinala Franje Šepera. U rodnoj župi u Mihovljanu mladu je misu slavio 9. srpnja 1961. te za svoje dugogodišnje službe obnašao mnoge dužnosti.

Nakon službe župnoga vikara u župi svete Terezije u Bjelovaru do 1963., koja je danas katedralna i sjedište Bjelovarsko-križevačke biskupije, pastoralnu službu obnaša u Podravini kao upravitelj župe sv. Petra i Pavla apostola u Peteranecu te župe sv. Marka Evanđeliste u Sigetecu u kojima je živio i radio pune 24 godine. Od listopada 1975. bio je i bilježnik Virovskoga dekanata. Od 1987. petnaest je godina bio upravitelj župe sv. Ivana Nepomuka u Stupniku-Lučko. Od 2001. imenovan je dekanom Svetonedjeljskim. Posljednja župa u kojoj je do 2009. služio bila je zagrebačka župa sv. Ivana Krstitelja u Novoj vesi. Kao umirovljenik svećenik od 2009. djelovao je u rodnom Mihovljanu gdje je proslavio i Jubilej ređenja.

Papa Benedikt XVI. na prijedlog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića imenovao ga je 8. ožujka 2010. kapelanom Njegove Svetosti s naslovom monsinjora. Kao predstavnik umirovljenih prezbitera mons. Komorčec je od studenoga 2010. bio član Prezbiterijskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije.