"U Nigeriji sam susreo živu Crkvu"

Predraga braćo i sestre!
1. Zahvaljujem Gospodinu koji mi je prošlih dana kratkim ali bogatim boravkom u Nigeriji dao vratiti se onamo i pohoditi ljubljeni afrički kontinent. Afrika sve više postaje u Crkvi promicateljica vlastite povijesti i suodgovorna za hod cijeloga Božjeg naroda.
U Nigeriji sam susreo živu Crkvu, koja je nedavno proslavila 100 godina od prve evangelizacije i koja odlučno kreće prema Dvijetisućitoj, vođena i poticana smjernicama nedavne Afričke sinode. Tu su u posljednje doba nastale nove biskupijske i župne zajednice. Raste broj zvanja za svećenički i zavjetovani život: otvorena su dva nova sjemeništa, uz osam već postojećih. Sve je to plod Duha Svetoga, koji je nadahnjivao Crkvu u Nigeriji u tih sto godina, te je i danas podupire u njezinu hodu ususret budućnosti.
2. Zahvaljujem državnom poglavaru i drugim građanskim vlastima za ukazani mi prijam. Želim da taj jedinstveni događaj pridonese jačanju pomirenja u pravednosti i punom poštovanju ljudskih prava svake sastojnice nigerijskog pučanstva.
Izražavam bratsku zahvalnost biskupima u zemlji za svjedočanstvo zajedništva i ljubavi koje su pružili Petrovu nasljedniku, uključujući tu svećenike, redovnike i redovnice, katehiste i sve vjernike laike. Svakome ponavljam svoju zahvalnost i zagrljaj mira.
Pozdravljam s poštovanjem sljedbenike drugih religija, osobito muslimane, koji čine znatan dio u državi. Svemu nigerijskom pučanstvu upućujem osobiti pozdrav.
3. Za vrijeme boravka u Nigeriji, osim što sam pohodio državne vlasti, bilo mi je dano susresti se s biskupima, revnim pastirima kršćanskoga puka. Čuvam također drago sjećanje na susret s najvišim islamskim predstavnicima, s kojima sam htio potvrditi važnost duhovnih veza koje združuju kršćane i muslimane: vjera u jedinoga i milosrdnog Boga, obveza tražiti i vršiti njegovu volju, vrijednost svake osobe kao stvorenja Božjega s osobitom zadaćom, vjerska sloboda, moral solidarnosti. Molim Gospodina da kršćani i muslimani, i jedni i drugi brojni u Nigeriji, surađuju u obrani života, kao i u promicanju stvarnog priznanja ljudskih prava svakoga.
4. Drugi snažan trenutak moga pastoralnog pohoda bio je sveta misa u Abuji, novom glavnom gradu državne federacije. U srcu crnoga kontinenta, uzdigao sam Bogu, zajedno s biskupima, svećenstvom i vjernicima, veliku molitvu za Afriku, da upozna pravednost, mir i razvoj; da čuva svoje najizvornije vrijednosti, svoju ljubav prema životu i obitelji, solidarnosti i zajedničkom životu. Molio sam da Afrika, napučena brojnim etničkim skupinama, postane obitelj narodâ, kao što Gospodin želi da to bude cijeli svijet. Evanđelje je kvasac pravoga mira i jedinstva.
Crkva naviješta sve do krajnjih granica zemlje tu “radosnu vijest” spasenja i oživljava obvezu za pravdu, mir, za cjeloviti razvoj društva i za poštivanje temeljnih prava osobe.
Za to su dali život misionari, prvi evangelizatori afričkog kontinenta, za to su često dali život mnogi Nigerijci, kao otac Tansi, i toliki drugi koji su poslije njega odgovorili na Gospodinov poziv i sada surađuju u novoj evangelizaciji u domovini i u drugim dijelovima svijeta. Crkva ne prestaje zahvaljivati Bogu za tu tajanstvenu izmjenu darova, plod uspješnoga i sveopćeg djelovanja Duha Svetoga.
5. Vrhunski trenutak toga mog apostolskog hodočašća bio je svečano euharistijsko slavlje za proglašenje blaženim oca Cypriana Michaela Iwenea Tansija, održanog u njegovu rodnom gradzu Onitsha.
Taj je događaj priopćio visoku poruku svetosti, pomirenja i nade, divno združene u svjedočanstvu oca Tansija. Cijeli njegov apostolat crpio je snagu iz euharistije: slavio je svetu misu s vidljivim žarom vjere i ljubavi te se satima i satima klanjao Presvetom Sakramentu, u sabranosti kontemplacije.
U toj produženoj molitvi Gospodin ga je sve više privlačio sebi, dajući mu sve jasnije shvatiti poziv na kontemplativni život. U dobi od 47 godina, otputovao je u Englesku, gdje je ušao u cistercitsku opatiju na Brdu svetoga Bernarda. Nije mogao, kako je bila njegova želja i naum, vratiti se u domovinu i ondje osnovati redovničku zajednicu. Smrt ga je pretekla, ali njegovo svjedočanstvo, oplođeno molitvom i žrtvom ostalo je kao dragocjeno i djelotvorno sjeme, koje nije propustilo donijeti obilne plodove.
6. Otac Tansi je prvi svjedok kršćanske vjere u Nigeriji koji je podignut na čast oltara: stoga je naravno misliti na njega kao “prvomučenika” te zemlje. Ne jer je bio mučen, nego u smislu da je dao nepobjedivo svjedočanstvo ljubavi, trošivši se u službi Boga i braće u cijelome svom životu.
U crkvenoj povijesti prvomučenici imaju veliku važnost za razvoj vjerničkih zajednica i za evangelizaciju. Pomislimo, naprimjer, na rimske prvomučenike i na njihovo herojsko svjedočenje. Proglašenje blaženim o. Tansija samo je priznanje njegove svetosti i duhovnog ozračja u kojem je rastao sve dok nije došao do savršenog jedinstva s Bogom i braćom. Ona je također želja i znak nade za budući razvoj Crkve u Nigeriji i Africi.
7. Neka se novi blaženik zauzima da se u nigerijskom društvu i u svim afričkim zemljama unapređuje istinski i iskreni duh pomirenja i sve više širi evanđeoska poruka. Neka raste uzajamno razumijevanje, izvor mira, radosti, jedinstva u obiteljima. Neka se učvrsti solidarnost u pravednosti, jer se samo na tom putu može ostvariti skladan razvoj svakog naroda.
Te želje povjeravamo Svetoj Djevici koju nam danas bogoslužje daje promatrati u otajstvu Navještenja. Duh Sveti ju je potaknuo reći Bogu svoj “neka mi bude” i oblikovao u njezinu tijelu utjelovljenu Riječ. Isti Duh je u tijeku stoljećâ učinio plodnim neumorno misionarsko djelo apostola i svjedoka Kristovih u svakom kutu zemlje.
Promatrajući Mariju, sliku vjernosti i poslušnosti, svi smo danas pozvani velikodušno prihvatiti božanski poziv i izgovoriti volji Gospodinovoj svoj vjerni i odlučni “da”, da se posvuda izvrši njegov spasiteljski naum.
Djevica od Navještenja, koju danas slavimo, neka nas učini poučljivim i hrabrim poslužiteljima Riječi koja je u njoj Tijelom postala za spasenje svakoga ljudskog bića.