Fra Leopold je misu predslavio uz suslavlje pazinskog dekana preč. Mladena Matike te drugih svećenika iz središnje Istre. Prihvat hodočasnika započeo je u popodnevnim satima, a za pomoć onima kojima je pomoć potrebna pobrinuli su se članovi pazinske konferencije Udruge sv. Vinka Paulskog. Misi su, uz brojne vjernike iz Pazina i okolice, tradicionalno nazočili i štićenici Doma za odrasle osobe Motovun.

Na početku propovijedi, propovjednik je rekao da „život čovjeka može obogati, ali ga i istroši. Svatko nosi svoj križ i svatko od vas ima svoju životnu priču, i nju Bog zna. No moramo biti iskreni: sve ima svoje vrijeme, pa tako i vrijeme bolesti“. Istaknuo je da čovjek ne bira bolest, već moli Boga „ne daj bolesti“ jer svi bi htjeli biti zdravi.

„No možda bismo trebali početi moliti: Bože daj mi snage i vjere da nosim svoju bolest s tobom“ dodao je te podsjetio na riječi apostola Pavla, ‘da nama nije dana samo milost u Krista vjerovati, nego i s Kristom trpjeti’ (usp. Fil 1,29), jer „kršćanin se može biti na dva načina: kršćanin koji stalno nešto traži od Boga ili kršćanin koji traži Boga.“

U tom je kontekstu pojasnio da ljudi nisu svjesni da je njihova bolest milosno vrijeme u kojoj se Bogu otvaraju u svojim ograničenjima, „a ljubav počinje onoga trenutka kad shvatiš da si ograničen i mi bi u našoj bolesti, u našoj nemoći, trebali biti bliži Bogu“.

Ukazujući na prvo misno čitanje, propovjednik je podsjetio kako Bog zove čovjeka. „I danas nas Bog zove. Prvo pitanje koje je postavio čovjeku je ‘gdje si?’. Bog zove Adama, Bog zove svakog od nas i pita ‘gdje si?’. A čovjek nije samo tamo gdje sjedi, stoji, nego tamo gdje su njegove misli, tamo gdje je moje srce, gdje su moje brige, moji strahovi. Bog pita, a Adam se skriva, jer kad je čovjek svjestan svoga grijeha i prijestupa onda se skriva.“ Na tragu toga, propovjednik je posvijestio, kako volimo javno objaviti kad nam se dogodi nešto lijepo, ali ne i ono ružno, ili bolest. Ali pred Bogom to ne možemo sakriti.

Govoreći o stavu kršćana u bolesti, istaknuo je lik Blažene Djevice Marije, čiji se blagdan slavio, koja je stajala uz Isusov križ. „Stoji uz križ, gdje joj sin visi. Ona ima snage stajati jer vjeruje da je onaj koji je razapet Sin Božji, jer vjeruje da tako mora biti, da Bog nekada dopušta patnju u našem životu . Stoga, ako vjerujem mogu stajati“.

Nadalje je propovjednik podsjetio da je Marija pod križem čula Isusovu oporuku. „Mi kad smo bolesni, ne vidimo druge, nego same sebe. A Isus, kad ga je najviše boljelo, nije gledao sebe, nego je s križa gledao druge. I kaže: ‘majko, evo ti sina’, ‘sine, evo ti majke’. Bog kad su mu sve oduzeli, kad više nije mogao micati ni ruke ni noge, onda je dao najviše. Ti i ja, kad nam u životu bude najteže, možemo dati najviše jer ono što Bog traži od nas je da damo naše srce“, rekao je.

Na kraju propovijedi fra Leopold je ohrabrio prisutne, potaknuvši ih da ne očajavaju u teškim fazama njihovih života i bolesti jer kod Boga ništa nema kraja, već to može postati početak. „To može postati početak našeg lijepog putovanja s Bogom kroz našu patnju do naše vječne radosti, koju svaki čovjek može otkriti, ali jednostavno mora vjerovati“, istaknuo je.

Tijekom mise je, tradicionalno, svima koji su smatrali da trebaju, a za to su bili pripravni, podijeljeno bolesničko pomazanje. Na kraju mise fra Leopold je sve okupljene pozvao na druženje uz okrepu u samostanskoj blagovaonici.