"U početku bijaše riječ"

Uvodno biblijsko čitanje: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u počeku u Boga. Sve postade po njoj, i bez nje ne postade ništa” (Iv 1,1-3).

1. Proslava Jubileja upućuje nas razmatrati Isusa Krista kao doseg vremena koje mu prethodi i polazište onoga koje ga slijedi. On je zapravo započeo novu povijest ne samo za one koji u njega vjeruju, nego za cijelu ljudsku zajednicu, jer spasenje koje je on izvršio ponuđeno je svakom čovjeku. Već su u cijeloj povijesti otajastveno razliveni plodovi njegova spasiteljskog djela. S Kristom je vječnost ušla u vrijeme!
“U početku bijaše Riječ” (Iv 1,1). S tim riječima Ivan započinje svoje Evanđelje vraćajući nas s onu stranu početka našega vremena, sve do božanske vječnosti. Za razliku od Mateja i Luke koji se zaustavljaju naročito na prilikama ljudskoga rođenja Sina Božjega, Ivan upire pogled na otajstvo njegova božanskog predživota.
U ovom izričaju, “u početku” znači apsolutni početak, početak bez početka, upravo vječnost. Tu kao da odjekuje ono što je rečeno o stvaranju: “U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Iv 1,1). Ali u stvaranju je bila riječ o početku vremena, dok je ovdje, gdje se govori o Riječi, riječ o vječnosti.
Između ta dva početka udaljenost je beskrajna. To je udaljenost između vremena i vječnosti, između stvorenja i Boga.

2. Kao vječno bivstvujuća Riječ, Krist ima podrijetlo koje se uzdiže daleko iznad njegova rođenja u vremenu.
Ta Ivanova tvrdnja temelji se na vrlo određenoj riječi samoga Isusa. Judejcima koji su ga prekoravali da se pravi kao da je vidio Abrahama, a još nema ni pedeset godina, Isus odgovara: “Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam” (Iv 8,58). Tvrdnja ističe suprotnost između Abrahamova postati i Isusova biti. Glagol “genesthai” koji se upotrebljava u grčkom tekstu za Abrahama, doista znači”postati” ili “doći u postojanje”: taj je glagol prikladan za označavanje načina postojanja koji pripada stvorenju. Nasuprot tome, samo Isus može reći: “Ja jesam”, pokazujući tim izričajem puninu bivstvovanja koje je iznad svakog postajanja. Tako on izražava svijest posjedovanja osobnog vječnog bivstvovanja.

3. Primjenjujući na sebe izraz “Ja jesam”, Isus usvaja Božje ime, koje je Mojsiju otkriveno u Izlasku. Nakon što mu je dao poslanje da oslobodi svoj narod od egipatskog ropstva, Jahve, Gospodin, jamči mu pomoć i blizinu, i gotovo kao zalog svoje vjernosti otkriva mu tajnu svog imena: “Ja sam koji jesam” (Izl 3,14). Mojsije će stoga moći reći Izraelcima: “#!Ja jesam#! posla me k vama” (ondje). To ime izražava spasiteljsku Božju prisutnost u prilog njegovu narodu, ali i njegovo nedostižno otajstvo.
Isus usvaja to Božje ime. U Ivanovu Evanđelju taj se izraz više puta javlja na njegovim usnama (usp. 8,24.28.58; 13,19). Njime Isus djelatno pokazuje da vječnost, u njegovoj osobi, ne samo vremenu prethodi, nego u vrijeme ulazi.
Premda s ljudima živi kao čovjek, Isus je svjestan svoga vječnoga bivstvovanja koje daje višu vrijednost svemu njegovu djelovanju. On sam ističe tu vječnu vrijednost: “Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći” (Mk 13,31). Njegove riječi, kao i njegova djela imaju jedinstvenu, konačnu vrijednost, i dalje će poticati čovječanstvo sve do kraja vremena.

4. Isusovo djelo uključuje dvije usko povezane činjenice: to je spasiteljsko djelo, koje oslobađa čovječanstvo od sile zla i novo stvaranje, koje pribavlja ljudima sudjelovanje u božanskom životu.
Oslobađanje od zla bilo je pretkazano u Starom zavjetu, ali samo ga Krist može potpuno ostvariti. Samo on, kao Sin, raspolaže s vječnom moći nad ljudskom poviješću: “Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni” (Iv 8,36). Poslanica Hebrejima snažno ističe tu istinu, pokazajući kako je jedino Sinovljeva žrtva postigla “vječno otkupljenje” (9,12), daleko nadilazeći vrijednost starozavjetnih žrtava.
Novo stvaranje može ostvariti samo Onaj koji je svemoguć, jer uključuje prenošenje božanskog života u ljudski život.

5. Spoznaja o vječnmg podrijetlu Riječi, koje naročito ističe Ivanovo Evanđelje, potiče nas ponirati u dubinu Kristova otajstva.
Idimo, dakle, prema Jubileju, sve snažnije ispovijedajući svoju vjeru u Krista, “Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga”. Ovi izrazi Vjerovanja otvaraju nam put prema misteriju, poziv su da mu se približimo. Isus nastavlja svjedočiti našem naraštaju, kao i prije dvije tisuće godina svojim učenicima i slušateljima, svijest o svojoj božanskoj istobitnosti: otajstvo imena Ja jesam.
Stoga misterij ljudske povijesti nije više prepušteno prolaznosti, nego ima smisao i smjer: kao da ju je vječnost oplodila. Za sve odzvanja utješno obećanje koje je Krist dao svojim učenicima: “Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta” (Mt 28,20).