U povodu pogubljenja Karle Fay Tucker u teksaškom zatvoru Huntsville, 3. veljače

KOJIM PRAVOM ČOVJEK SUDI O ŽIVOTU I SMRTI DRUGOGA?

Karla Tucker, nekadašnja ovisnica o drogi, nasilnica i prostituka, osuđena je na smrt zbog dvostrukog ubojstva kojeg je počinila 1983. U zatvoru se obratila na kršćanstvo, postala uzornom zatočenicom i njezinu su životnu priču prenijela različita obavijesna sredstva, te poduprli brojni politički pokreti.
Kao i u drugim sličnim prilikama, papa Ivan Pavao II., uputio je molbu za njezino pomilovanje teksaškom guverneru, Georgu Bushu Junioru. Učinio je to, kao što to čini uvijek kada je u pitanju ljudski život, premda javna glasila ne izvješćuju o tome, i premda su neki tu njegovu molbu pogrešno tumačili kao zauzimanje za nju zbog toga jer se “obratila na kršćanstvo i jer je žena”. Papa je svoju molbu uputio preko apostolskog nuncija u Washingtonu mons. Agostina Cacciavillana.
O molbi Svetog Oca za Radio Vatikan govorio je glasnogovornik Tiskovnog ureda Svete Stolice, Joacquin Navarro Valls, koji je pojasnio da “ovim činom Papa ne želi nimalo ući u zakonski proteg tih slučajeva. On samo traži ljudski čin kako bi istaknuo vrijednost ljudskog života. Uvijek po istom načelu: samo Bog je Gospodin života i smrti.”
Na taj je način Papa potvrdio svoje protivljenje smrtnoj kazni, što je između ostalog i “najjasniji rezultat dokumenta Svetog Oca ‘Evangelium vitae’. Kada se očituju slične prilike, Papa želi slične zahvate. No, često se o njegovim molbama ne govori javn,o jer Sveti Otac ne želi vršiti pritisak na javno mnijenje. Riječ je nadasve o moralnom pritisku na savjest osoba koje mogu i imaju vlast odlučiti o ljudskom životu”, zaključio je Navarro Valls.
Uzalud, jer je Karla Tucker ubijena “smrtonosnom injekcijom” 3. veljače, u 18 sati po tamošnjem vremenu, u zatvoru Huntsville. Na taj je način postala prva žena koja je tako ubijena u Texasu od 1863, a druga u SAD-u od 1976, kada je smrtna kazna povučena. Samo teksaški guverener George Bush Junior, sin nekadašnjega američkog predsjednika Georgea Busha mogao je odgoditi izvršenje smrtne osude, tražeći da američki Vrhovni sud ponovno razmotri tu odluku. Izvjestitelji su govorili kako je on, općenito gledano, na strani izvršenja smrtne kazne i do sada nije u nijednom slučaju pomilovao osuđenika, te je istaknuo da spol osuđene neće utjecati na njegovu odluku. Njegovu odluku nisu mogli promIjeniti niti neki važni pokreti bliski Republikanskoj stranci, poput protestantskog “Kršćanskog saveza” (“Christian Coalition”), pa niti molba Svjetskog vijeća Crkvi (WCC) koji su se zauzeli za Tuckerovu.
“Jedan čovjek može pogriješiti, američki zakonodavni sustav ne”. To je – stječe se dojam – preuzetno i prehrabro izjavio guverner Bush, misleći na izvršenje smrtne kazne nad Karlom Tucker.
Karla Tucker nije bila nevina. To je dokazao zakonski postupak. No, pogriješiti se može – pa i osuđujući krivca. Jer, pogreška je dvostruka: prva, jer je smrtna kazna, općenito gledano, beskorisni i barbarski čin; druga, i to posebna, tiče se slučaja same Karle Tucker koja je pokazala jasne znakove kajanja i želje za iskupljenjem. Ako zatvorska kazna ima ponajprije “preodgojni cilj” – i guverner Bush, vjerujemo, to zna – ne može se razumjeti zašto bi s njom trebalo i dalje nastaviti, ako se taj cilj postigao?
Istinska je tragedija izvršenja smrtne kazne nad Karlom Tucker ta što je jednome ljudskom biću oduzet život. Ne želimo se oslanjati na argumente – jer nam se čine preslabima – kako joj je trebalo poštedjeti život “zato što je žena” ili “zato što se obratila na kršćanstvo”. Njezin je život trebao biti pošteđen jer je bila ljudsko biće, poput nas, stvorena kao uspjelo stvorenje Božje, na njegovu sliku i priliku. Nakon izvršenja smrtne kazne, “svijet nije bolji”, kao što je izjavio muž žene koju je ubila Tuckerova. Nije doista, jer na bilo koji način da se oduzme život drugome – pobačajem, eutanazijom ili smrtnom kaznom – osiromašuje se život cijele zajednice.
“Slučaj Karle Tucker pokazuje apsurdnost smrtne kazne koja osuđuje jednu osobu i ubija drugu”, izjavila je Helene Prejean, redovnica iz New Orleansa, koja je postala poznata filmom “Dead Man Walking”. Sestra Helene, koja već 14 godina nastoji pomoći osuđenima na smrt, susrela se u zatvoru i s osuđenicom Karlom Tucker u studenome protekle godine, te je izjavila kako je “susrela osobu koju je susret s Kristom potpuno promijenio i koja se ne boji smrti zahvaljujući svojoj vjeri.” Društvo Karli Tucker nije vjerovalo. Nije vjerovalo u mogućnost tako duboke promjene, premda imamo toliko svjedočanstava, i povijesnih i suvremenih, o obraćenju muževa i žena. I to je još jedan razlog zbog kojeg smrtnu kaznu možemo smatrati nepravednom, jer niječe mogućnost promjene i obraćenja, te se pretvara u osvetu: zub za zub, u ovom slučaju, život za dva života. Nužno je da društvo u sebi iznađe snage da zaustavi takve simplifikacije (pojednostavljenja), te “prečice” koje umiruju savjest mnogih koji “drobe” one koji malakšu i pokazuju znakove umora. Potrebno je potvrditi i utvrditi blažu pravdu, koja će štititi žrtve i jamčiti sigurnost. No i pravdu koja će znati također kazniti s mjerom, bez ponižavanja i bez ubijanja nade, bilo u nevinima bilo u krivcima. Svi bi, u našim društvima, trebali shvatiti da je sablazan križ, a ne onaj koji je raspet. Ako nećemo naći hrabrosti da to shvatimo, da se skandaliziramo nad križem, nikad nećemo učiniti korak naprijed.
Papina molba ovaj puta nije bila dovoljna. Jedno je ljudsko biće ubijeno. Upravo je kršćanska zajednica, na cijelom svijetu, pozvana da pomogne sebi samoj, jer nije dovoljno svake nedjelje doći pred Krista i ponoviti “Gospodine, Gospodine…”, ne nastojeći okrenuti stranicu. Potrebno je čvrsto povezati vertikalnu dimenziju – šutnju, molitvu, euharistiju – s horizontalnom dimenzijom – svakodnevnim zalaganjem i naporom, nadasve za pravdu. U protivnom, krug nasilja i dalje će se nastavljati, a jednako će biti pogođeni i žrtve, i krivci. (dl)

Izjava francuskih biskupa o novim genetskim dostignućima.

TESTOVI U TIJEKU TRUDNOĆE – “RASNI ODABIR” ZA SAVRŠENE?

Razne međunarodne ustanove proteklih su mjeseci objavile neke važne dokumente, poput “Konvencije o bioetici” (Vijeće Europe) i “Opće izjave o ljudskom genomu” (UNESCO). One, između ostalog, razmatraju i moguće opasnosti povezane s neograničenom i izopačenom uporabom spoznaja i otkrića na području genetike. Takve su se spoznaje razvile pretežito iz prvih rezultata “Projekta ljudskog genoma”, čiji je cilj bio otkriti sve “podatke” koje sadrži ljudski gen. Riječ je, svakako, o spoznajama koja bude nadu na terapijskom planu oboljelih ili hendikepiranih osoba, no istodobno u sebi kriju teške nasrtaje na dužno poštovanje prema tim osobama.
U poruci upućenoj generalnom direktoru UNESCO-a, predsjednik Vijeća za odnose s društvom Francuske biskupske konferencije (FBK) istaknuo je važnost Opće deklaracije o ljudskom genomu i pravima čovjeka, koje je objavila ta organizacija, no istodobno je izrazio zabrinutost povezanu s dvoznačnošću pojedinih točki koje ne jamče potpunoma dostojanstvo osoba na kojima se primjenjuju ta otkrića na području genetike.
Stalno vijeće FBK-a na taj je način željelo javno predočiti svoja razmišljanja te je, pred nekoliko tjedana, objavilo izjavu “Razvoj genetike i ljudsko dostojanstvo” (“Essor de la g(n(tique et dignit( humaine” , Bayard-Editions et Editions du Cerf, Paris 1998.) koja se suočava s rizicima vezanim uz zastranjivanje u genetskim otkrićima. Sama srž dokumenta odnosi se na poopćenu primjenu genetskog screeninga (zaslonskog očitanja), bilo nakon poroda no nadasve prije njega, preko kojeg se dolazi do istinskih i pravih oblika eugenizma (eugenika je znanstvena disciplina o metodama poboljšanja tjelesnih i duševnih osobina pojedinaca, ljudskih i životinjskih, a ispituje uvjete pod kojima se nasljedni nedostaci otklanjaju, a vrijedne osobine potomaka usavršavaju, pa možemo reći da je eugenizam oblik “rasne higijene”, op. p.) koji, poput presude, dovode do žigosanja osobe, do diskriminacije tj. ograničavanja prava pa čak i fizičkog uništenja.
Francuski biskupi pokazuju veliku zabrinutost budući da na planu genetske terapije danas postoje male mogućnosti njezine primjene, dok se puno učinilo na planu genetskog ispita (pregleda) koji omogućuje prepoznavanje postojanja anomalije (nepravilnosti) gena ili kromosoma. Taj nesrazmjer između dijagnostičkih i terapijskih sredstava u teške ili tragične prilike stavlja osobe kojih se tiče, te postavlja osjetljiva etička pitanja.
Slučaj je to s dijagnozom i prenatalnim screeningom, tj. onim testovima koji se vrše u tijeku trudnoće kako bi se utvrdilo postojanje ili nepostojanje opasnosti anomalije fetusa. Dok se u prošlosti prenatalna dijagnoza vršila – i zbog toga se s njom započelo – s ciljem prosuđivanja i izračunavanja učestalosti patologije fetusa kod žena koje su već rodile bolesno dijete, danas se istraživanje jako proširilo kako bi se procijenila vjerojatnost opasnosti od genetske bolesti u žena bez drugih pokazatelja rizika. Danas više nije riječ o smirivanju žena koje su već trpjele zbog rođenja bolesnog djeteta, već o izbjegavanju rođenja fetusa koji je zaražen bolešću koje se u tom trenutku još ne treba bojati. Drugim riječima, upravo vrlo rašireni screening, bez razlikovanja i nadzora, stvara sumnju o bolesti, koju nakon toga treba objasniti sa svim raspoloživim dijagnostičkim tehnikama. Otvoren je pravi i istinski lov na “nesavršene” zametke (začetu, a još nerođenu djecu) koji ne može niti završiti nigdje drugdje nego tamo gdje obično i “dosljedno” završava – u njihovom fizičkom uništenju, eliminaciji. Dakako, još prije rođenja – pobačajem – ako se na njemu otkrila “kakva bolest”.
Biskupi se jasno očituju protiv aktualne primjene tzv. “trostrukog testa” (“triplo test”), uzimanja male količine majčine krvi – bez ikakve opasnosti za fetus – kako bi se otkrio postotak ponekih biokemijskih faktora i izvukli “predznaci” o zdravlju ploda (aktualna “sredstva za ispitivanje” na posebni način otkrivaju rizik trisomije 21, sindroma bolesti Down). Na znanstvenom planu dobro se zna da su pokazatelji takvih testova poprilično nepouzdani, budući da predviđaju bolest koja poslije – ponekad i nakon velikog postotka pozitivnih “predznakova” (tj. sklonosti bolesti koja se poslije – a ponekad i nakon što je dijete pobačeno! – pokazuje kao nepostojeća) ili negativnih “predznakova”.
Taj se test počeo rabiti masovno od trenutka u kojemu su vlade (u Francuskoj i u Italiji) dopustile povrat novca od zdravstvenog osiguranja i tako prouzročile općeniti strah o djetetu s bolešću “Down”, koju se želi otkriti “pod svaku cijenu”. Opravdano je pomisliti da će mnogi liječnici, uhvaćeni u vrtlog tog straha i mogućih kaznenih posljedica ako na to ne upozore, svim trudnim ženama predložiti da se podvrgnu tom testu. No, predložiti takav test trudnoj ženi koja do tada o tome uopće nije razmišljala, znači u svijest joj dozvati rizik o mogućem oboljenju djeteta, pojačavajući trajnu tjeskobu u tijeku svih trudnoća. Ako potom u obzir uzmemo i da “normalni” rezultat ne dopušta potpuno odbacivanje eventualnosti patologije (zbog negativnih “predznaka”), shvaća se kako izazvana tjeskoba nikad neće moći biti potpuno izbrisana.
Stoga, zaključuje se u dokumentu francuskih biskupa, ide se prema “banaliziranju” genetskog testa, s njegovim rutinskim propisivanjem bez prikladnog informiranja žena i bez njihove promišljene osobne odluke, jer ih se “hvata” u “kolektivni škripac”. Ako neće doći do ponovne rasprave i korjenite promjene ponašanja, svaki screening neizlječive bolesti (počinjući od sindroma Down), sustavno predlaganoga trudnim ženama, pridonijet će jačanju normi i razvoju prakse odabiranja djece kojima će biti dopušteno postati članovima našeg društva. To će dovesti do porasta broja pobačaja zbog anomalija ploda, no odrazit će se i na društveno ponašanje prema hendikepiranim osobama koje se sve više shvaća kao “ljudski izrod”.
Odabiranje fetusa i odbacivanje hendikepiranih uzajamno se povećavaju i na kraju razuvjeravaju svakoga tko bi se htio zauzeti u potrazi za novim terapijama. Paradoks sna o svemogućoj medicini više je nego očit.
Poštivanje ljudskih prava i priznanje ljudskog dostojanstva zahtijevaju otvaranje mogućnosti za prekid tog “kruga” koji postaje gotovo “obvezan” za svaku ženu. Dokument Svete Stolice za međunarodnu Godinu hendikepiranih osoba (1981.) podsjećao je da se kakvoća društva ili civilizacije mjeri u odnosu na poštivanje koje ono očituje prema svojim najslabijim i najugroženijim članovima. Tehnički savršeno društvo, u koje će smjeti ući samo članovi koji mogu savršeno proizvoditi i u kojem oni koji ne ulaze u taj “uzorak” bivaju odbačeni ili što je još gore fizički uklonjeni, mora se shvatiti kao nedostojno čovjeka, pa taman bilo ne znam kako napredno na gospodarskom planu. (Prema Biltenu SIR-a, br. 10 od 06. veljače/dl)

2