U povodu proglašenja 108 novih mučenika u Varšavi u nedjelju 13. lipnja

SJEĆANJE NA MUČENIKE – KULTURA, ŽIVOT I NADA

Pastoralni pohod Svetog Oca rodnoj Poljskoj koji je u tijeku duboko je označen vrijednošću ispovjedalaca vjere. Upravo u povodu proglašenja 108 žrtava koncentracijskog logora u nedjelju, 13. lipnja, Papa je istaknuo: “I naše je stoljeće napisalo veliki martirologij. I s(m sam u tijeku dvadesetogodišnje papinske službe uzdigao na slavu oltara brojne skupine mučenika: Japance, Francuze, Španjolce, Meksikance. Koliko ih je bilo samo u doba II. svjetskog rata i pod totalitatističkim komunističkim režimom!”. Vatikanski poluslužbeni dnevnik “L’Osservatore Romano” u broju od 13. lipnja 1999., tim je povodom u posebnom prilogu, među inim, objavio nekoliko napisa posvećenih mučeništvu. Prenosimo najvažnije naglaske.

Progoni i mučeništva izrazi su onog paradoksalnog kontrasta snage i slabosti kojeg hvali sam sv. Pavao: “Jer kad sam slab, onda sam jak”, (2 Kor 12, 10). Činjenica je da je Crkva u tijeku svoje dvijetisućljetne povijesti bila i neprestano je izložena najrazličitijim opasnostima. Ipak među njima upravo progoni i mučeništva su najmanje zabrinjavajući u odnosu na ostale – podmukle i prikrivene – prijetnje. Zvučat će paradoksalno, no može se reći da kada nasilje i surovost otvoreno bjesne protiv kršćana, upravo u tim trenucima Kristova Crkva može biti najmirnija u očima Gospodinovim. Dosljednost i vjernost Kristu, kako primjećuje samo Evanđelje, mogu također izložiti vjernika da vlastitu vjeru svjedoči u trpljenju i krvi. No ne jamči li sam Govor na gori da su “blaženi progonjeni zbog pravednosti”? Drevna Tertulijanova izreka Sanguis martyrum, semen christianorum (Krv mučenika, sjeme kršćana) nikada nije prestala davati povijesnim događanjima suprotan tijek: dovoljno se sjetiti da je upravo tamo gdje se nekada uzdizao Neronov krvavi amfiteatar poslije izgrađena bazilika sv. Petra.
Svako je razdoblje imalo svoje mučenika koje vjerni puk nije zaboravio častiti. Nasuprot njima mnogi drugi ostali su nepoznati, koji puta i namjerno zaboravljeni. Nužno je primijetiti da se zajednica, koja malu pozornost posvećuje sjećanju na vlastite mučenike, mora ozbiljno zabrinuti u svijetlu neprestanih poticaja Učiteljstva Crkve da je sjećanje istodobno kultura, nada i život.
Od kada je odlučio objaviti slavljenje Velikog jubileja papa Ivan Pavao II. istaknuo je obvezu upotpunjenja martirologija Crkve s posebnim naglaskom na posljednje stoljeće. “Naše stoljeće”, potvrdio je Papa u tijeku svog posjeta Poljskoj koji je još uvijek u tijeku, “ima posebni martirologij koji još uvijek nije u potpunosti dovršen. Potrebno je istražiti taj martirologij, potrebno ga je potvrditi, mora ga se ispisati kao što je svoje martirologije ispisala Crkva prvih stoljeća”.
Ivan Pavao II. ističe da ta zadaća predstavlja obavezu: čak što više dužnost zahvalnosti prema onima koji su žrtvom vlastitog života svjedočili Krista i njegovo Evanđelje. To je obaveza koja se mora ispuniti zbog budućih naraštaja. Mučenici su živi ud Crkve, živi kvasac koji je hrani i čini da ona raste. Zaboraviti ih znači učinit nepravdu budućim naraštajima koji imaju pravo na istinu o sveopćoj Crkvi i mjesnim Crkvama.
Iz povijesti prvog tisućljeća i one drugog tisućljeća razvidno je da je Crkva bila izložena teškim i koji put raširenim i sustavnim progonima. Crkvi su se suprotstavljali apsolutistički režimi koji su, pod krinkom zakonitosti, prouzročili smrt golemog mnoštva kršćana bilo uz sudski proces bilo bez njega.
Ni dvadeseto stoljeća ne broji manji broj mučenika od prethodnih stoljeća.
U srednjoj i istočnoj Europi posebno su prema kršćanima bili krvoločni komunistički i nacistički režim. No, mogu li se zaboraviti progoni u Španjolskoj, Meksiku ili zemljama Južne Amerike? I kako se ne sjetiti progona u Aziji i Africi? No nisu samo progoni “režima” ili “države” prouzročili brojna mučeništva. Broj mučenika mnogo je veći od onoga koji je vezan uz neki politički sustav, uz oblik vladavine. Mučeništvo je procvalo u nekim slučajevima i zbog osobne osvete i zbog zločina iz strasti. Svjedočanstva o takvim mučeništvima, kako u razvijenim zemljama tako i u zemljama u razvoju, brojnija su od službenih podataka.
U našem stoljeću, osobito od druge polovice do danas sam pojam mučeništva podložan je procesu revizije i posadašnjenja. Klasičan primjer za to je o. Maksimilijan Kolbe. Odluka o proglašenju svetim je donesena na temelju njegova mučeništva, naime zbog vlastitog izručenja smrti u zamjenu za drugog osuđenika, oca obitelji. U tome slučaju glavni je razlog njegova proglašenja svetim ljubav, u potpunom skladu s Isusovim riječima da nitko nema veće ljubavi od onoga koji svoj život položi za prijatelje.
U klasičnoj teologiji poznaje se i mučeništvo želje. Sv. Antun Padovanski časti se kao “mučenik želje”. Ivan Pavao II. uvrštava progone u kategoriju blaženstava. Proglašava blaženima sve one koji su pogrđivani i progonjeni zbog Krista i njegova Evanđelja (usp. Mt 5, 11).
To blaženstvo ne zauzima povlaštenije mjesto u odnosu na evanđeoske i kršćanske vrijednosti. Nasuprot tom sačinjava njihov upotpunjujući i nerazdvojni dio. Ivan Pavao II. prepoznaje ga već u sakramentu krštenja. U krštenju svaki je Kristov učenik pozvan na mučeništvo. “Mapa” je mučeništva prostrana koliko i ona progona. Ivan Pavao II. ističe njegove dvije dimenzije: “mučeništvo tijela i mučeništvo duha”.
Prateći povijest i teologiju može se ustvrditi da postoji javno mučeništvo, naime ono koje je podneseno po nalogu vlasti i mučeništvo koje je privatno, nutarnje, ono koje se podnosi u tišini, u intimnosti vlastite savjesti, nepoznato vanjskom svijetu ali manje “nasilno” u odnosu na ono koje je prouzročeno oružjem progonitelja.
Papa čak govori o mučeništvu “borbe sa samim sobom i nadjačavanje sebe samih”. Primjerice među mučenike uvrštava majku koja je odlučila žrtvovati vlastiti život kako bi spasila život svog djeteta. Dokaz vjere i mučeništva daju i oni koji u progonima ili u ugnjetavačkom političkom sustavu brane prava na vjeroispovijest i slobodu savjesti.
Prihvaćajući to prošireno poimanje mučeništva ni za jednu mjesnu Crkvu neće biti lako napraviti potpuni spisak vlastitih kršćana koji su progonjeni zbog njihove vjere i njihova svjedočenja Krista. Ne može se prihvatiti nezauzimanje onih, koji to mogu, ali ne daju vlastitu potporu onima koji su se, dragovoljno i slobodno, pridružili Kristu u mističnom žrtvovanju.
“Kultura sjećanja” na koju Crkva neprestano potiče i poziva ne predstavlja besplodno prisjećanje prošlosti već potiče na gledanje unaprijed sa sviješću imamo na raspolaganju i drevnu i novu baštinu koji se ne smije izgubiti i koju je potrebno uzgajati. Martirologij je znak svega toga: na rječit način višeoblično učiteljstvo ljubavi za nas i one koji će doći poslije nas. (sa)

UMJETNA OPLODNJA – OPASNI IZAZOV ŽIVOTU
U talijanskoj se javnosti posljednjih tjedana sve više razbuktava žučna rasprava o ozakonjenju tehnika umjetne oplodnje, izazvane nacrtom zakona o umjetnoj oplodnji koji je izradilo Vijeće za društvena pitanja Zastupničkog doma talijanskog parlamenta. U tom se nacrtu zakona, o kojem je već 20. lipnja prošle godine u parlamentu povedena uvodna rasprava, u 23 članka predlaže primjena umjetne oplodnje uz jasno određivanje osoba kojima je dopušteno njome se koristiti, dopuštene tehnike, prikladne strukture, načela o skrbi za zaštitu ljudskih zametaka, te kazne prema onima koji bi prekršili novi zakon. Ta je rasprava ponovno među i vjernicima i nevjernicima pobudila zajedničko pitanje: smiju li se u znanstvenom istraživanju prijeći sve granice? U ime kojih vrijednosti? U obranu čijih prava? Jednako se tako nameće i pitanje je li moguć, i pod kojim uvjetima, dijalog između katolika i nevjernika o tako osjetljivim pitanjima poput onih vezanih uz bioetiku. U raspravu se na svoj način uključila i talijanska katolička revija “Jesus” koja je u svom lipanjskom broju tom pitanju posvetila “Dossier”. Zbog važnosti i aktualnosti te rasprave (slične se rasprave vode i u cijeloj Europi i velikom dijelu svijeta) prenosimo najvažnija razmišljanja iz tog priloga.

Žarišne točke parlamentarne rasprave bile su dopustivost heterologne oplodnje (tehnika kojom se za oplodnju koristi sjeme ili jajašce neke “treće” osobe) te osobe kojima bi prema novom zakonu bilo dopušteno utjecati se tim tehnikama. Unatoč razilaženju u mišljenjima o pitanjima vezanim uz tu temu ne smije se ne uzeti u obzir snažna i vrlo raširena želja mnogih bračnih parova, koji zbog neplodnosti jednog od bračnih drugova, teže tim tehnikama oploditi svoju bračnu vezu; želja koju je sve do nedavno bilo nemoguće zadovoljiti (dodajmo tome da je prema nekim pokazateljima je broj bračnih parova u industrijski najrazvijenijim zemljama koji ne mogu imati djece u sve većem porastu) te da danas, zahvaljujući najnovijim postignućima na području medicine i biologije, to moguće ostvariti. Paradoksalno, ali dok se u cijeloj Europi bilježi stalna tendencija opadanja razine plodnosti (talijanski se demografi ne ustručavaju tu razinu nazvati patološkim stanjem) istodobno se bilježi sve snažnija želja za očinstvom i majčinstvom: težnju za sinom jedincem izražavaju i oni koji mogu i oni koji ne mogu rađati. Jedno dijete, dakle, no i jedno dijete “pod svaku cijenu”.
“Želja za životom”, koliko god da je u sebi i po sebi pozitivna, praćena je stavom podozrivosti prema čisto razboritoj plodnosti i sada je vezana uz odbacivanje svih granica, uz pretpostavku da znanost može sve postići i sve što znanost može učiniti mora biti učinjeno, bez da joj bilo koja etika ima pravo stati na put.
U toj se perspektivi može razumjeti kako dominantni mentalitet tehnološke kulture teško uspijeva shvatiti da postoje granice svakog pothvata koji čovjek vrši na tako osjetljivom području kao što je život, te da ne postoje samo tehničke granice (slučajevi pred kojima i najnaprednija znanost ostaje nemoćna) već također i osobito etičke granice.
Prva granica koju mnogi ne uspijevaju prihvatiti jest da se medicinski pothvati u prilog rađanju moraju ostvarivati u ozračju bračnog para, kao pomoć i potpora njihovoj plodnosti. Ono što mnogi traže ne predstavlja samo pomoć njihovu otvaranju životu već i uplitanje u drugi život, u drugo genetsko nasljeđe, drugu “povijest” u životu bračnog para. Iza protivljenja heterolognoj oplodnji stoji “ne” prekidu toga novog i različitog života, koji se ne podudara sa životom bračnog para koji teži plodnosti. Uz uznemirujuće perspektive koje bi za budućnost društva izazvala bezumna primjena tih tehnika temeljno je i pitanje ljubavi koja ne uspijeva prihvatiti vlastita ograničenja i koji bi nastojao stupiti na obzor nepoznatog; ljubavi koja, u ime “kulture”, nastoji zanemariti “prirodu”.
Druga granica, koje mnogi još uvijek nisu ni svjesni, odnosi se na osobe kojima bi bilo dopušteno uteći se umjetnoj oplodnji. U odnosu na one koji su ukazali na prepreke braka ili bar čvrstog suživota među osobama različitog spola prizvana su i prava homoseksualnih parova, osoba koje žive u nestalnoj vezi pa čak i samog pojedinca, uz pogrešno isticanje da je pojedinac jedini “arbitar” koji odlučuje o rađanju te se svako uplitanje u to osjetljivo područje odlučivanja proglasilo “autoritativnim”.
Zaboravilo se da su sva poznata društva, kako u prošlosti tako i današnja, postavila granicu želji za rađanjem. Kako se drugačije može protumačiti zabrana sklapanja braka onima koji još nisu navršili osamnaest godina? Država im odbija “autorizirati” ženidbu, samim tim i rađanje, zbog općeg dobra (ili bolje rečeno zbog općega društvenog interesa).
Postaviti te granice, uostalom, znači smjestiti se u perspektivu djeteta koje se rađa, radije nego u perspektivu odraslih koji žele postati očevi ili majke. Je li dopustivo da društvo bude nezainteresirano za sudbinu budućeg člana društvene zajednice, posebno kada samo društvo, svojim odlučujućim sudjelovanjem (tehnološkim i novčanim), postaje na osobit način sudionikom tog čina?
Pravilni odgovor na ta pitanja očito pretpostavlja korjenitu promjenu gledišta: napuštajući isključivo gledište individualnih prava kako bi se obuhvatilo, širim pogledom, dobro cijeloga društva.
Pravo žarište te rasprave ne predstavlja toliko zakon koliko tradicija. Zakon, doista, može i mora ponuditi zajedništvo odredbi i, koliko je to moguće, sadržavati odlučujuće poticaje, znajući da će, primjerice, biti gotovo nemoguće suzbiti privatnu heterolognu oplodnju, koju će prakticirati brojni liječnici koji će zbog toga praktički prolaziti nekažnjeno, kao i medicinske strukture u “liberalnijim” zemljama. Vjerojatno je da će tehnička postignuća za kratko vrijeme biti tako rafinirana da će učiniti gotovo nemogućom društvenu kontrolu nad tim djelovanjima (i zbog toga što će oni koji će se njima okoristiti, eventualno čak kršeći zakon, o tome šutjeti).
Sve to na liniji načela ne oblikuje dužno protivljenje individualističkom i popustljivom zakonodavstvu, no mora svima posvijestiti da je pravi epicentar spora drugdje, na području odgoja, u oblikovanju savjesti, u razvoju profesionalne etike koja će se protiviti nepromišljenosti i drskosti kojima se prečesto djeluje na tom osjetljivom području.
I sama kršćanska zajednica, sudeći prema ozbiljnim ispitivanjima javnog mnijenja, na tome području ima veliku odgovornost u mjeri u kojima pitanja vezana uz bioetiku, i općenito poštivanje života i ispravnog stava prema suvremenim tehničkim dostignućima, nisu uspjela prožeti njezino svakodnevno pastoralno djelovanje: od propovijedi do kateheze, od vjeronauka u školama do sustavnih tečaja za kler, redovnike i laike.
Na tom se polju opaža, s uznemirujućim posljedicama, ograničena pozornost koju sami katolici pridaju javnim glasilima kršćanskog nadahnuća. U zabludi smo ako mislimo da možemo svakodnevno uživati dnevnik koji sustavno promiče liniju dopustivosti izrazima tobožnjih “ljudskih prava”, ili državnu ili privatnu televiziju također usmjerenu “liberalnoj” struji, a da pri tome ne budemo njima uvjetovani. U zabludi smo ako mislimo da snažne vrijednosti mogu “izagnati duhove” tih poruka i jamčiti postojanost čvrstih i snažnih uvjerenja.
Stvarnost krajnje jasno pokazuje da nije tako i da i sami kršćani počinju prihvaćati njihovu logiku, čak i u njezinim najiskvarenijim sastojnicama.
Stoga, ako se želi izbjeći zastranjenje od tradicije pod udarom “suvremenog mentaliteta”, potrebno je uložiti veliki napor u kulturnom preodgoju i posadašnjenju. Riječ je u stvari o “sačinjavanju nove kulture”, i to ne u akademskom smislu već u živom i vitalnom smislu u kontaktu sa stvarnim problemima osoba. A što nam je svima u našoj svakodnevici stvarnije od pitanja života?
Evangelizacija i život mogući su i nužni, bilo da se njihov sprega ostvaruje, bar u nekim vidicima, unutar pravnog aspekta koji je još uvijek osjetljiv prema tim tematikama, bilo da se potvrđuje izvan tog konteksta (kako se to već na bolni način dogodilo po pitanju pobačaja). No, kao ni u jednom drugom području na ovome postaje razvidno da evangelizacija nužno prolazi putem oblikovanja mentaliteta i običaja i, dakle, putem izvorne kulture. To bi mogao biti – kršćaninov stav prema kulturi, nesmiljena analiza svih svojih nedostataka i odsutnosti – korisni ispit savjesti na pragu trećeg tisućljeća. (sa)