Požega, (IKA) – Požeški biskup Antun Škvorčević u ovogodišnjoj uskrsnoj poruci podijelio je s vjernicima iskustvo svoga boravka i liječenja u bolnici, istaknuvši da se čovjek tek boravkom u bolnici zatekne u središtu vlastite pozornosti, a sve drugo učini mu se nevažnim. Prema biskupovim riječima, dionici smo, naime kulture koja nas svakodnevno uključuje u vrijedna ljudska nastojanja oko gospodarskoga blagostanja i pravednijega društva. Visoki zahtjevi natjecateljskoga tržišnoga gospodarstva i javnoga djelovanja postavili su visoke kriterije prema kojima se samo s potpuno predanim, ustrajnim i poštenim radom može nešto postići. Poslovna uspješnost zahtijeva cijeloga čovjeka kojemu potom ostaje malo ili gotovo nimalo vremena za obitelj i osobni život. Posljedica je takvoga načina života u velikog broja ljudi stres, iscrpljenost osobe na dubokoj nutarnjoj razini, i onesposobljenost za djelovanje. Isto stanje može uzrokovati i gubitak radnoga mjesta ili nezaposlenost. Paradoksalno je da u društvu koje nastoji oko blagostanja, pravednosti i ostvarivanja ljudskih prava, stradava čovjek, brak i obitelj, upozorio je biskup, primijetivši kako se stoga nameće pitanje: Kako pronaći ravnovjesje između rada kojim postižemo materijalna dobra potrebna za dostojan život s jedne strane i očuvanja vlastitoga i obiteljskoga integriteta s druge strane?
Ulaskom u bolnicu biskup je, kako kaže, napustio svijet zaokupljen spomenutim problemima i uključio se u drugačiju stvarnost. Tih su dana mediji izvješćivali o više važnih pitanja za hrvatsku i svjetsku sadašnjost i budućnost, a bolničke pacijente gotovo ništa od svega toga ozbiljnije nije zanimalo i svatko je od njih tražio nove mogućnosti da govori o vlastitim zdravstvenim problemima, da što bolje prikaže svoju bolest i izrazi želju za ozdravljenjem.
Unatoč nelagodama koje donosi bolnički život, biskupu je, kako ističe, godio određeni odmak od diktata svakodnevice, godila mu je mogućnost da bude sam sa sobom, dadne sebi važnost postavljajući si pitanja o sebi, o smislu vlastita života, o značenju svega što radi. Među ostalim, iskustveno se uvjerio kako oni koji se nalaze u smrtnoj opasnosti drugačije vrednuju život i shvaćaju kako nema važnijega pitanja od činjenice vlastita postojanja. “Kad umremo, za nas nema neko značenje ono što smo radili i izgradili za života, ako smrću posve nestajemo, ako sve što smo svojim radom izgradili i stvorili ostaje, a mi zauvijek nestajemo. Koji bi smisao i korist bila od materijalnoga svijeta koji smo izgradili i doprinijeli njegovoj budućnosti, ako svaki čovjek ponaosob, smrću gubi svaku budućnost? Sve je to Isus sročio u jednostavno, ali zamašno pitanje: “Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi”, primijetio je biskup.
Komentirajući kako su mu se u bolničkim dugim danima i noćima nizali pred očima svetopisamski argumenti o čovjekovoj smrti i uskrsnuću, Isusove riječi i djela po kojima bolest i smrt imaju drugačije, dublje značenje nego što im ga mi pridajemo, biskup je istaknuo da, budući da je Bog ljubav i da nas je stvorio na svoju sliku, mi u svom biću nosimo upisanu istinu da smo i u bolesti, i u smrti označeni i određeni Božjom ljubavlju koja nas je stvorila, koja nas se nikada neće odreći. Štoviše, istaknuo je biskup, ta je ista Riječ po kojoj smo stvoreni, upravo postavši tijelom uzela na se našu smrtnost te i nju preobrazila snagom posvemašnje ljubavi na križu, otkupila nas i spasila. Isus Krist umro je i uskrsnuo za nas, tj. za naš život, te nas je uspostavio u ono stanje koje je za nas smislila Božja ljubav. Naš je poziv ljubav koja ide i preko smrti. Isus Krist nam je osigurao osobnu budućnost, poručio je biskup, zaželjevši svima radostan Uskrs u svjetlu nade ukorijenjene u Božjoj ljubavi za svakoga čovjeka.